Zazivanje...
Invokacija...u književnosti označava uvodni dio u klasičnom pjesništvu u kojem pjesnik,
tražeći inspiraciju, zaziva muze ili neko božanstvo.
U grčkom epu Ilijada taj zaziv glasi:
"Srdžbu, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina,
Pogubnu, koja zada Ahajcima bezbrojne jade,
Snažne je duše mnogih junaka poslala ona
Ka Hadu, a njih je same učinila, da budu plijen
Psima i pticama svima, i tako se Zeusova volja
Vršila, od kad se ono razdvojilo u svađi bio
Atrejev sin, junacima kralj, a Ahilejem divnim."
Na pladnju okrutnosti razbijeno srce,
na humku sjećanja tuguje duša,
širi se pjesaž isušenih želja,
na oltaru zrelosti
invokacija
nebu...
Svijet je velik, a srce je maleno, prelazi planine, mora, rijeke i
onda zaspe na nekoj obali pod zvjezdama. Srce se tek budi.
Vidim dvoje ljudi, usamljene pod svjetlošću koju ne vide.
Ona pod svjetlom suncokreta, leptira i katedrala.
On pod korijenjem kristala leda i daleke žudnje. .
Igrajmo se života, pozivao me davni snovid.
Ja se ne igram ove noći, ja želim živjeti.
Zazivam ..
Neka zora rodi Afroditu, neka joj sunce pročešlja kosu, neka se rodi ljubav…
Erupcija se dogodila nježno,
od besmisla riječi zapalilo se nebo,
tihovalo priču o tebi i meni,
umrli bi da se nismo sreli.
Dijana Jelčić
|
