Bijelo jutro...
Kao Pompeji, umiranje u pepelu vremena,
kao okamenjena ljepota prohujalog,
kao tabula raza osjećanja,
kao vrtlog pomućenih stanja,
kao labirint maglovitih zrcala,
kao pučina bez tragova spasenja,
kao moreuzi neisplakanih suza,
kao utvare njemog užasa.
Promatram svitanje… svjetlost se prelama u maglenom ogrtaču… sjećam se jutra pahuljanja… vrtložila se boja nevinosti … ptice se skrile… nisu odnosile misli… virovitost dana se uvlačila u misaonost… pretakala u začudnost osjećanja… tvoja blizina je usavršavala idilu zimskog dana u buktinju proljeća…
rat svjetova se događao izvan nas,
oćutih bijeg iz svakodnevice, romor tvog imena i moć mojih ludorija…
Krenuh stazama izmaštanog svijeta, uzletjeh u krošnju razgranatog vremena,
uronih iza oblaka, dotaknuh veo istine, tajanstvenu koprenu što skriva
sva neodživljena uzbuđenja, univerzum anđela vatre.
vidjeh san i buđenje sunca, umijeće što izranja jutrenjem .
umjeće letenja sa oblacima nad pučinom vječnosti,
nad poezijom kapi uvijek istom, a drugačijom.
Na obzoru svijesti, tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka spusti jedra.
Rađa se dan okićen bojom vjenčanice,
bojom jedara koja nas odnose u budnost…
Dijana Jelčić ... iz arhive...
|
