Na prozoru Anđeo...
Na obzoru privid Camusovih apsurda, na hridi tihuje Prometej nadanja,
na obroncima zbilje kotrljajući kamen.
Udaljavam se od Sunca, uranjam u viziju beskraja.
Titra čarolija uma, daruje mogućnost putovanja kroz vrijeme.
Vidjeh Dianin hram u plamenu, Herostratovu bezumnu žudnju za slavom
i njegovu kasniju bezimenost utkanu u prokletsvo vječnosti.
Vidjeh, smjenu stoljeća, u ljiljanima hugenotske strahote,
Bartolomejsku noć, krvavu svadbu, prevaru ljubavi.
U katakombama pamćenja pronalazim beketovsku sebe,
sužnjicu u praznini zaborava. Prodirem u podsvijest,
u prostor nedogađanja. Živim vrhunac samoće,
utjelovljujem apsurde.
Tiho u meni odzvanja život… u svijetu osjetilnosti titra tkivo sna…
u njemosti tišine čujem otkucaje srca…mijenja se ritam,
iz podsvjesti izranja njegova tajnovita memorija…
budi se, u zaborav zgusnuta, emocija...
…
U sedefu upisana biografija školjke,
ozrcaljena u sjećanjima,
oživjela u svijesti.
Osjetih ushit jutrenja....
Na prozoru Anđeo...
Dijana Jelčić
|
