Nisam ubila san...
Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me – pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.
Hafiz, gazela
Putevi, staze, drumovi, koraci odbrojavani ritmom srca. Iluzija otrgnuta iz davnina…
miris jelena mošutnjaka… Diana je ubila Aktaiona… legenda slivena u stih drevnog pjesnika…
Hafizov deja vu… i njegova žudnja za odbacivanjem vela tajanstvenosti…
uptah se... je li on znao zašto je boginja ubila lovca?
Bila je jesen, jedna od onih u kojima sunce danima zaboravlja svitanja. Kiše su stigle prerano, ispirale boje ljeta i dane odjevale sivim koprenama. Iz maglovitog oblaka je izranjalo lice, obrisi sanjanog osmijeha. Ponestajalo mi je hrabrosti za susrete sa izmišljajem. Narušavao je sklad samovanja… unosio disharmoniju u željenu tišinu… širio miris jelena mošutnjaka u panoramu nesvjesnog htijenja…
Bojala sam se da ne ubijem san. Predosjećala sam tvoj dolazak. Srce je slutilo ljepotu iako se nije usudilo zaplesati ples tetrijeba u dolini suza. Tijelo je tražilo nježnost vlati trave na kojima bi bosonogo uranjalo u kapi rose, oćutilo svježinu praskozorja svijesti. Došao si tišinom proljeća i otvorio vrata sunca.
Upitah te, jesi li osjećao moje noćne pohode u tvoju blizinu…
Nasmiješio si se...
Jesi li naslućivao susret kao što sam ga ja željela…
Bojao sam se da ne ubiješ san...
Jesi li čuo romor otkotrljanog kamena u dubinu sudbinske rijeke…
Napisao sam poeziju kapi...
Jesi li osjećao moj strah u krošnji razgranate vječnosti…?
Ono što su prsti suđenica tkale nije moguće uništiti… rekao si.
Nisam ubila san.
Dijana Jelčić
|
