Znakovi pored puta…
Dođe vrijeme kad se čovjek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvjesno, sam sebi kopao.
Naprijed ne može, natrag nema kud.
Riječi nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove?
Ne sjeća se pravo ni svoga imena.
Ivo Andrić... Znakovi pored puta
I dogode se tako trenuci nespokoja… vrtoženje svijesti…
postajemo ljudi vjetra… igubljeni u oluji osjećaja…
dogodi se trenutak u kojem lebdimo nad bezdanom ništavila…
kada se rađaju strahovi od nevidljive, nepostojeće nemani…
i Andrićevo pitanje i odgovor...A šta sam ja?
Tek malen plamen koji velikom ognju u susret hita.
a onda nam sudbina ponudi čašu istine… kristalnu kocku vedrine u kojoj se zrcale zankovi kraj puta…
simboli koje nismo primječivali… ciborij prepun riječi usklađenih sa zagrljajima koje nismo osjećali…
blješte svjetla velegrada u kojem lutasmo izgubljeni u traganju za nečim bezimenim…
u ognju istine prepoznamo sebe prognanika iz sebe samoga…
sebe pustolova putevima nekih nepoznatih svjetova… svjetova bez sna…
pronađemo sebe bezimene lutalice znakovljem bez značenja…
Krenuh putem bez znakova… stazom ka ukazanju nečega bezimenog…
hvala ti što si se usudila… začuh tvoj glas…
i sjetih se svog imena…
Dijana Jelčić
|
