Početak svijeta...
Ispod mosta Mirabo teče Sena
I ljubav naša
Zar je sve uspomena
Patnja uvek radošću beše ispraćena
Sve nose dani osim mene
Nek sat izbija i noć krene
Sve nose dani osim mene.
Slutila sam trošnost vremena. Pod neizgovorenom kletvom šutnje gasnuo je plam svijeće koju zapalih na žrtveniku snovitosti. Stajala sam na mostu Mirabo i prisjećala se Apollinerove pjesme.
Zaromorila je poezija suza, suputnica mladosti, griješnica i dušmanka osmijehu. Tugovala sam ne znajući da sam sama uzročnik tužnoj uspomeni.
Nasumice sam se vraćala na početak patnje noseći bol na licu kao štit protiv susreta. Okončavala sam traganje prije početka, u izmaglici svijesti gubila putokaz ka zbilji. Događao se rat svjetova, umirale su i rađale se zvijezde.
Osjetih, univerzum bi bez ljubavi bio siromašniji jednim svijetom, svijetom Muza i svijetom ljudsko- anđeoske čednosti.
Dotaknula me krepost bijele svjetlosti, ushit veličanstvenog praskozorja.
Nježno titra uzvišenost nijemog trajanja u krugovima vječnosti, nevidljiva snaga božanskog ljepila koje nas vezuje u vremenu. Mi i svijet, tisućestruki kristal razlućene svjetlosti, divota geometrijskih oblika, krajolik neprocjenjivih ljepota. Ples bjeline razlomljen u kvadriranim kružnicama, valcer jutrenja na vlatima smaragdne trave, tango sunoćja na lazuru mora i smiraj u zlatu ponoćnog sunca. Ostaci ljeta u jesenjem pejsažu, zime u panorami proljeća, rapsodija boja u prelamanju bijele svjetlosti.
Pariz je divan u proljeće. Stajali smo na mostu Mirabo i promatrali odraz naših lica u kapima vode. Seine je tihovala prisegu ljubavi.
Gubim se u milosrđu prve istine, u anđeoskoj ljupkosti tvojih vjeđa.
Sunce raste, bojom vjenčanice grli dan. Srce se budi.
To je bio početak svijeta... našeg...
Dijana Jelčić
|
