Trenutak buđenja...
U valerima sna susrećem život tako jednostavan i lijep.
Budna se pitam od kakvog tkiva su satkani snovi?
Upliću li se strune iluzija u tu ljepotu?
Noćas odsanjah vrijeme u kojem su bogovi koračali zemljom,
pojavljivali se i nestajali, teleportacijom, energetskim bljeskom materije Homerova sna.
Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga koji smo davno plesali pod kišom zvijezda
uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća.
Misao titra...snovi su varka, zabluda, opsjena uma.
Ne pristajem, odbacujem misao dolutalu iz prednjeg režnja još usnulog mozga.
Emotivni um je uvijek budan. On je noćni stražar nad posteljom, čuvar sna.
On je uzrok što u mojim snovima nema tmine i utvara, nema bezličnih silueta koje progone ljepotu.
Na sceni života se obnavlja ljepota.
Hemera, boginja mladog dana bojom vjenčanice dodiruje u ćula.
U tom činu blaženstva se uvijek iznova odlućujem za ljubav.
Zakoraknuh u trenutak buđenja.
Na uzgalvlju stručak bijelih ruža.
Miris prve kave, tvoj glas i glazba iz radioprijemnika.
Poistovjećujem noćašnji san i jutrošnju zbilju.
Nema razlike.
Dijana Jelčić
|
