Stajala je na mostu...
Netko pokuca na prozor
Je li to opet velika sumnja?
Ona sklopi oči, osluškuje, tišinu.
Kucanje joj para uši,
a pred prozorom život,
tako jednostavan i lijep
da mu se ne usudi približiti.
Bilo je to u vremenu oluje ruža...
Počela je pisati pjesme...
Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
rekli su da dočekuješ zoru
u parkovima
ili pod mostovima.
Noćas sam te tražila
pod mostovima.
Klošari su skrivali lica
i pružali ruke.
Osjetih miris istrošene ljubavi
i dotaknuh jedne usnule oči
gorčina je prelazila u bol.
Sretoh tvoj pogled bez osmjeha
a suze su mirisale tugom.
U tvojim rukama neka nepoznata kosa,
osjetih hladnoću na dlanovima
i prazninu iza mene.
Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
a na stolu ispred mene
leže krhotine čaše iz koje smo
ispijali ljubav
i ruke iz nedovršenog zagrljaja
s dlanovima još punim
nedavnih dodira..
Tada netko pokuca na okno srca.
Ona otvori oči.
Život tako jednostavan i lijep...
usudila se otvoriti okno...
Stajala je na mostu...
Dijana Jelčić… „Odakle dolazi ljepota“ Zagreb. 1987… istina Kaštelanove recenzije… pisanje je na početku talent, a onda postaje pokora… tim putem koračam još uvijek… danas, 19. 09. 2021- e se prisjećam… da, bilo je to vrijeme oluje ruža… tragovi u pijesku vremena još postoje… ..
|
