Paradoksi...
U budnosti nepobitnost snovitosti,
u neopozivoj prolaznosti
obrisi neprolaznih
maštarija.
Za ideale se umire, govorio si, vjerovala sam ti.
Iz uspomene dozivah bitak vremena,
naša mahnitanja neotrovana
svrsishodnošću.
Uspinjanje perceptivnom varkom,
obnavljajućom iluzijom
Sazrijavnje na cesti bez povratka,
plov ka nepostojećem otoku,
utjelovljenje utopije.
Još uvijek se igram, tkivom sna zaobljujem
djelić naše zbilje.
Srce neumoljivo otkucava trenutke.
Reci mi osmijehom.
Šta?
Jesmo li odrasli?
Nismo!
U romoru rijeke tvog djetinjstva
titra izvor istine,
u poeziji kapi paradoks našeg
vremena.
Dijana Jelčić
|
