Suncolovka...
Govorom razotkrivamo ranjivost istine, razbijamo gral tajni,
a onda skupljamo krhotine srca.
Osluškujem sučeljavanje anđela i demona.
Zvuk tipkovnice objavljuje pobjedu nad dvoumljenjem.
U katedrali zvuka, gudalo dodiruje strune vremena,
zrakom titra zabluda.
Premješteno sunce miruje u odmaku
od izvora.
Na njegovom licu tvoj osmijeh,
u očima čuđenje.
U albumu uspomena ikona sunoćavanja,
nad morem utiha, iza obzora privid beskraja.
Odlazeće ljeto, čežnja u bisagama sanjive zbilje,
u pamćenju ukotvljen krajobraz, zanos prapočetka,
istina o prijeklu sunca.
Krošnje mjenjaju odore… nestaje zelenilo u kojem odmarah oči u vrijeme podnevnog blještavila… ostao je tvoj glas kao jeka u fontani svjetlosti… u tvojim očima, kao u drhtavom ogledalu nazirem boju mladih kiša… i osobitost vremena…
Sjećam se naših mahnitanja u ljetnim sutonima... željeli smo zaustaviti umiranje dana... lovili posljednje zrake sunca... a ono je nestajalo iza obzora...
Gdje je suncolovka?...
U sjaju tvoga irisa...
Vidijeh je u dubini tvog pogleda…
U prividu ljepote, u ikonografskoj čitljivosti istine pronadjoh odgovor na pitanje… suncolovka je u nama…
u apstrakciji naših misli i tankoćutnosti naših osjećanja…
Dijana Jelčić
|
