Riječi kao ptice...
Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno....
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom.
Danijel Dragojević
Riječima sam odgajana... riječima sa značenjem i bez značenja... riječima kao znakovljem na putu ka zrelosti... i oduvijek poezijom žigosana... majka mi je šaputala uspavanke heksametrima i poezijom drevnih sanjara... riječi su ognjište na kojem bdije Vestalka moje mladosti... majka... otišla je s riječima na usnama... miruj u smrti se sniva...
Misli se roje, um se budi, kovitla slike. Nad oltarom uspomena bjela golubica. zoblje ostatke razmrvljenog bola.
Iz njedara omamljenih tišinom izlijeću riječi… kao ptice iz oblaka… lepršave, raskošne, otmjene… slažu se u boje, mirise, okuse, melodije… u njihovom lepetu naslućujem oluje i uragane…
Između nas i prošlosti svijet uspomena, oluja svijesti, vrtlog riječi i koloplet vremena..
Prelama se vrijeme… sjećam se blagoslova polja… i tihe molitve… jesen donosi plodove ljeta… uranjamo u melankoniju… u omamljujuću pastoralu arkadijske istine…tišina dolutala iz doline zelene rijeke se ovija oko sluha… močvara tone u san… ptice napuštaju stanište… odlaze ka južnom nebu…
Jesen se raširila svodovljem neba. Prosipa zlaćani sjaj u krošnje pred našim prozorom.
Promatram nestajanje smaragdnog znakovlja ljeta. Lutam koridorima sjećanja.
Moje doba je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća.
Ubrizgana uzdahom rođenja jesen u meni bdije smirajima, blagošću boja i mirisom dunja i pečenog kestenja.
Volim jesen… izranjam iz tanane koprene sna… iz zavijutka sjećanja i promatram tvoje lice na uzglavlju pored mene…
u tišini jutrenja tonovi requiema umirućem ljetu… vedrina svitanja obećaje lijep dan…
Na trgu cvijeća sunčana svjetlost sklada rapsodiju jave.
Dijana Jelčić
|
