Dozvoli srcu da diše...
Sjedili smo na terasi kafića... Zdravko Zima i mi.... razgovarali o Sokratu i demokraciji...
Proročke riječi grčkog filozofa su posve nevjerojatne. Nastale prije 2500 godina, a aktulnije nego ikad!
Demokracija će platiti zato što će pokušati odgovarati svima.
Siromasi će htjeti imetak bogatih. Demokracija će im to dati.
Mladi će htjeti biti uvažavani kao stari, žene će htjeti biti kao muški, stranci će htjeti prava starosjedilaca.
a demokracija će im to dati.
Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije. A demokracija će im to dati.
A kad lopovi i prevaranti konačno demokratski preuzmu vlast, nastat će gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije ili oligarhije.
Sokrat (470. – 399. pr. n.e.)
A onda tišina... naša... zatitrala je misao egzistencijalizma...
Sloboda nije ništa drugo nego šansa da budeš bolji.
Albert Camus
U promjenjivosti stanja svijesno prolazim kroz lukove zbilje… nestajem i nastajem pod karijatidama nebeskog svodovlja… kao ptica iznjedrena iz pepela praotaca lebdim vizijama… ronim ljubičastim oceanom… do dna… do pijeska u kojem se kriju neotkriveni biseri zbilje… osluškujem kantate dubine i izranjam na pučinu trenutka oplemenjena glazbom i slikama koje slažem u sjećanja… u osjećajni kolaž prepun besmislenih događanja i smisla postojanja…
U toj naraciji svijesti spoznajem nelinearnost vremena… njegovu umreženost u pamćenju… kovitlanje u spoznaji… širenje i zgušnjavanje u slojeve herojskih zanosa… ispreplitanje sfera misaonosti i osjećajnosti...
Osjećam moć odaje ogleda i odjeka... uzburkanost demonskih misli i mir uzavrelih nemira… i nepotrebnost čekanja na nedolazećeg Godota…
U odaji budne svijesti, u potpunoj nagosti razotkrivam sve uzaludnosti… spoznajem apsurde… raskrinkavam demone… sukobljavam se s njima… nastojim smanjiti njihovu moć…
Ne, lažno je vjerovanje da se nutarnjih demona možemo zauvijek riješti… ali svijesni njihove čudi možemo s njima voditi dijaloge… u samoći s njima sklapati mir… razumjeti Sizifov besmisao, Prometejevu žrtvu... apsurde u strancu...
Camus nam poručuje, čovjek bez iluzija je sam sebi stranac... zato počinjem sve apsurde, sav besmisao zbilje pretakati u iluzije dolazećeg vremena... mirim se s prohujalim, uranjam u ljepotu odsanjane budućnosti...
i ponavljam davni stih...
opusti se, zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja... dozvoli srcu da diše...
Dijana Jelčić
|
