Komadić Sunca...
Budim se… u sobu uranja komadić Sunca… mirisno žezlo na dlanu jutrenja… u očima odlazećeg ljeta… u odori nestajućeg kobalta…
Strunu mjesečine čuvam u srcu… darovao si mi srebrom optočenu žudnju na obodu lazurnog pehara… ispijali smo noć… suton objavio plimu snova… uskovitlalo se vrijeme… uzburkao se ocean…
u gralu nutrine proključala ponoć… utihnuli su odjeci sa bojišnice taština, zamrli su strahovi u razvalinama tmine.
prestali su viteški ratovi u ponorima vječnosti.
Na obzoru svitanja oćutih oseku smiraja… na žalu mladoga dana zasjaše biseri…
znoj srca i pjesak dolazećeg vremena…
Tvoj glas pijeni tišinu, stara pjesma donosi radost nebesku.
Svjetlost, došla niotkuda, odlazeći nikamo
zaobljuje prostor, ispisuje načela
našeg vremena.
Sunčani grad, utopija, otok slobode,
san se slijeva u život,
u budnost koja nas omata toplim zlatom
i hrabri prisutnošću u djeliću vremena.
Prohujalost i dolaznost, prošlost i budućnost,
udaljavajuća i približavajuća,
dvije nedodirljivosti u komadiću sunca,
u tkivu sna...
Zajesenilo je... nebo romori poeziju boja, u dašku zanosa čujem vrijeme,
mudrost osmišljenu zbiljom.
Dijana Jelčić
|
