Suton djetinjstva...
Sjećam se i nebo je plakalo kada sam odlazila… oprosti… morala sam otići…
imaginacija oluje ruža je kovitlala osjećanja…
uragan nutrine je bio jači od prividne bonace na pućini želja…
poželjeh promejniti stvarnost… jesam li uspjela?...
Napustih obalu šljunčanog jezera… tamo nije bilo školjki…
oblucima smo darivali dušu… osluškivali šapate kamena…
njima mjerili razdaljinu između obale života
i lotosovih cvijetova…
gazeći po snijegu željeli sreći odrediti smijer,
pobijediti hladnoću, pobijediti prolaznost.
otišla sam… sjećam se ruže su umirale
mirisom lipa i uzdasima ljetne kiše…
Nisam zaboravila slatkoriječivot kojom smo se hranili…
bilo je to davno, u sutonu djetinjstva… nismo zajedno dočekali svitanje zrelosti…
ostale su krhotine nedosanjanih snova i buket ruža na ugaslom ognjištu sjećanja…
osjetih plamen nove vatre…
Nisam zamjenila život za život… odbacila sam jedan da bih u drugom živjela…
oćutih zrelost emocionalnog uma… prošlost je bila tek zaljubljenost...
na našoj obali se nisu otvarale bisernice…
Venera nam nije bila naklonjena…
ulažući žetone sreće smo prokockali vrijeme…
razbijali smo slike naših priča,
ožiljke od onda danas nosim kao nakit,
gorčinu nekih uspomena osjećam
kao prešućene vrijednosti
hazardirali smo…
izgubili san i dobili život…
Dijana Jelčić... kolaž stihova iz zbirke... Odakle dolazi ljepota...1987
|
