U rasponu...
.
Pesimizam ili visoka škola ljubavi...
„Tri sata ujutro. Osjećam ovu sekundu, potom onu drugu, pitam se što mi je donijela svaka minuta. Čemu sve to? – Jer sam rođen. Iz posebne vrste bdijenja izranja pitanje o rođenju…
Za razliku od Joba nisam prokleo dan mojeg rođenja; no zato sam sve druge dane obasuo anatemama…“
Svako može pobjeći u snove, svi smo geniji kad sanjamo, mesar i pjesnik tamo su jednaki.
Emil Cioran je pisac kojeg se može prezirati ili obožavati. razumjeti i voljeti ga mogu samo oni koji se ne boje mraka...Ako ga, pak, zavolite i ako se ne bojite mraka, on bi vam mogao biti jedan od najvažnijih pisaca u životu. Ne može se biti ravnodušan prema Cioranu, niti ga se može djelomično prihvaćati ili malo voljeti...
Miljenko Jergović
Čitala sam Cioranove misli… putovala kroz povijest, filozofiju, metafiziku… kroz njegovu mudrost se obračunavala sama sa sobom… naučila prihvatati neuspjehe… sukobljavati se s njima… osjećala sam bliskost s njegovim mudrostima… ćutila je kao izazov… u trenucima kada mi se pričinjalo da sam ekskomunicirana iz vjerovanja, nadanja i ljubavi… da sam žigosana nečim što nisam znala što je pisala sam sinopsis nepostojećih zbivanja… slušala Bachovu glazbu… oslobađala se razmišljanja o prokletstvu… sazrijevala u istini…
Lutala sam meandrima snovitog reljefa… iščekivala susret u dolini suza… u rasponima od sutona do svitanja oblačila čarobne papučice… nestajala u bespuću snovitosti… postajala Mjesečeva sužnjica… plesala ponoćni tango sa zvijezdama… a pod kopljima dnevne svjetlosti bila žena u koroti za umrlim Suncem… beskućnica u domu u kojem je spavala tuga…
U zenitu jednog ljetnog dana promatrah kako se dva potoka slijevaju u korito krševitog krajolika… vidjeh jačanje nejakih kapi u dvojstvo uzavrele ljepote… slušala sam poeziju vode u virovitim zavijutcima dubine… njeno prelamenje slapovima u miran tok rijeke nevraćanke… osjetih njegovu blizinu… izronio je iz sna… zakoraknuo u krug zbilje… pokazao mi mjesto gdje rijeka grli more… točku u kojoj se sjedinjuju nemiri svakodnevice i mir vječnosti…
U iluziji iscjeljujuće tišine dašak Melise mrvi bol, uranja u svijest, doseže srce, budi smijeh.
U svijesti blaženo pijanstvo, gozba osjetila i spoznaja...samo snažni dočekaju svanuće istine…
Dijana Jelčić
|
