O glazbi i bojama...
Golema je snaga muzike. Slušajući je, ne možemo ostati ravnodušni. Ona nam se nameće, privlači našu pažnju, pokreće skrivene snage našeg duševnog života, određuje im smjer. Muzika nas preobražava, vodi u novi svijet emocija, izaziva u nama doživljaje posebnog karaktera i intenziteta.
Objavljenja muzike nadilaze domet riječi. Neposrednija je od ostalih umjetnosti, ona čisti i oplemenjuje naš duh, udružujući ljepotu i dobrotu u punoj nematerijalnosti svoga jezika.
Josip Andreis
Tiho i elegantno, kao crna pantera spušta se noć… teške od zvijezda vise ruke neba nad našim prozorom… tišinu sunoćja dodiruje tankoćutno veo Chopinove glazbe… vidim tu lahorastu ljepotu… leprša, ovija se oko mene, odnosi me u neko drugo vrijeme… u viziju djetinjstva… prisjećam se tonova koji su obilježili moje odrastanje… nije to bio muzički odgoj… to je bila tiha pedagogija onih koji su smjeravali moje puteve ka zrelosti… danas su to prividi slika Beethovena, Mozarta, Bacha… ovjekovečeni obrisi Rachmanjinova, Cajkovskog, Gerschwina… Ravelov Bolero titra najsnažnije u mojim sjećanjima…
Osluškujem romor ovog povečerja… mješaju se uspomene i java… u tom kolažu se isprepliću konture ljestvi po kojima pokretima ljudskosti plešu note… (nedostaju mi rječi za opis tog savršenstvai)... sjetih se glasovira u sobi mojih pradjedova i kajdanki iz vemena sazrijevanja... vidim malene barkice sa zastavicama… pokreću se ritmom romora trenutačne ljepote… dahom disaja i izdisaja naših dišnica…
Sinestezijom osjetila slušam glazbu i vidim je u bojama..
Lažu oni koji kažu da nam je znanost raskrinkala dugine boje pretvarajući ih u valne dužine svijetlosti.
Boje su tu i svatko od nas ih doživljava svojim nutarnjim očima jer boje u stvarnosti nemaju imena one imaju nijanse naših snova. Priroda se iskri u tim nijansama, mi poetski kažemo da nam sunce život zlati, mjesečina mu srebo daje, a sve oko nas u divnoj boji svjetskog oceana pliva, sve blješti kristalima u kojem oči našeg srca sjaje.
smiješimo se svjesni neizrecivosti onoga što nas vezuje u prostor- vremenu... drhturimo u zaobljenosti svjetlosti i lebdimo u Pitagorinim nebeskim sferama, osluškujemo glazbu vječnosti...
vidim perivoj ljepote u kojem slušasmo mjesečevu sonatu… vidim siletu drevne Muze i čujem najljepšu simfoniju izronjenu iz moći sadašnjeg trenutka… zvjezdanim prahom okrunjena, sa nebeskom flautom u rukama, Euterpa, ta besmrtnica osjećajne neizrecivosti romorom struna vječnosti oplemenjuje ovo ovdje o ovo sada… zrcali zrcalo osjećanja osjećaja...
osjećam, dakle živim... i sretna sam... tihujem da ne narušim ljepotu trenutka...
osjećam, dakle sretan sam... šapućeš da ne razrušiš ljepotu ovog sunoćja...
Dijana Jelčić
|
