Varijacija na temu...
bila je to prva ljubav... iz osnove škole do mature... a onda smo odrasli...
Ti, to su bili snovi
i vjetar na seoskoj cesti
i ruka na ramenu u kinu
Ti, to je bila sreća
i suze pri oproštaju,
traženje blizine,
telefonski razgovori i pisma…
Ti, to je ljubav, a nije život…
U igri s ljubavi uložili smo mnogo
izgubili sve, a dobili život...
Bili smo premladi za ljubav… mislila sam da si navika bez koje ne znam živjeti… mislio si da sam tkivo tvojih sanjarija…živjeli smo u zabludi… nismo znali našim željama darovati oblik, a željeli smo vječnost i neuništivost. Na dan priznate punoljetnosti darovao si mi osamnaest crvenih ruža, sve zvijezde s neba i budućnost u celofanu… a nisi osjetio da nam kradeš mladost.
Bilo je to davno… negdje između neba i tebe zastalo je sunce.....ljeto je trajalo bez topline... ranjena rijeka je razbijala zašutjelo more... mjesečarila sam nad oceanom želja… napustih hram zbilje i odlutah u astralnu dimenziju snovitosti… u zrnu zvjezdanog praha pronađoh maštariju vječnosti… kameni grad u kojem odživjeh dane sunčanog kalendara… zagrljaj sutona u zore… božansku iskru nedohvatne istine…
Prolutah pustinjom osjećaja… tražih oazu boje tvojih očiju… dva smaragdna jezera su isušila, nestala sa lica zbilje… besciljno sam koračala stazama mjesečava sjaja… u odori korote se uspinjala ka Luninom hramu…
Odtugovah te u zavjetrini sna… na odlasku šapnuh… ne želim biti spomenik jednoj mladosti… oprosti sebi, oprosti meni… oprosti zbog sebe, zbog ljubavi… sačuvaj baklju predvremena u vremenu novih susreta… među nama su izrasli zidovi ubitačne tišine… ugasla je vatra na ognjištu želja… nema te više u mojim snovima… nestao si s iluzijom nedosanjane ljepote…
Kada sam uspijela, razbacane i razbijene djeliće smisla postojanja, skupiti u cijelinu izdala sam zbirku pjesama "Odakle dolazi ljepota". Taj buket mojih sjećanja je iznjedren iz vremena koji nazivam oluja ruža.
Kasnije uronih u jecaj nutarnje tišine i naučih slušati zvuk zvona koje nosim u sebi, zvuk koji se javlja kada moja čežnja dodiruje grmove zrelosti i ubire zadnje plodove saznanja prošlih godina.
Dijana Jelčić ... osamnaest crvenih ruža, 1986... odakle doazi ljepota, 1987.
|
