Kao vjetar pred oluju...
Nad gradom navala vrućine. Dok sutonsko sunce obećaje smiraj zaustavljamo se na terasi kafića...
u sjeni breza se bude uspomene... vječni izazov razgovoru ni o čemu u kojem je sve...
Ritmom prauzora u koljevci mjesečevih mjena, srce je slovkalo tvoje ime. Poznavalo te prije mene,
ispisalo rebus u pjesmi strancu, nezemaljcu, prabiću. Osjećalo te u Sengorovoj poetici zbilje, u stihu
slušaj češće stvari nego bića,
glas vate se čuje,
slušaj kako jeca
list na vjetru.
To glas je praotaca.
Došao si, progovorio jezikom cvijeća, šapatom vlati trave, sjajem Sunca,
poviješću poetskog izričaja. U disanju staničja naslutih titraj Fibonaccieve nule,
bljesak božje iskre, izrastanje zavojnice zlatnog trokuta, utjelovljenje kozmičkog zakona.
I srce se umirilo, slutilo je navalu ljepote, vrtloženje misli,
njihovo slijevanje u svoj mir i nemir, u nedokazivu
povezanost ritma srca i univerzuma,
neopisivu usklađenost zavojnica
vječnosti i trenutka.
Krenuh putevima uzbuđenja. Još uvijek lutam beskrajnim širinama
univerzuma strasti…
Na usnama riječ dolutala sa početka priče o nama i svemiru,
tajnoviti kod prvog helixa rasplinutog u prostor vremena,
u sedmodnevnu viziju i privid osmog dana,
u dodir ruku i porod čovjeka.
Nad gradom lebdi san, nedorečen.
sjedimo pod brezama,
mjesečina u krošnji
zrcali porod noći
i viziju
mi nekad i sad...
Dijana Jelčić
|
