Ispisano nebo...
U noći punog mjeseca sanjah vrijeme u kojem su bogovi koračali zemljom i pojavljivali se i nestajali, teleportacijom, energetskim bljeskom materije Homerova sna. Osjetih snagu mjesečevia sjaja i moć energije lucidnog sna. Bila sam tu i tamo, bila sam elektron u jezgri atoma, titrajuća struna u dimenziji prostor vremena, a bila sam ja.
Osjetih buđenje astralne svijesti… osmišljavanje kozmogonije… neizrecive porive za pustolovinom u nedohvatnim daljinama svemira… lutanjima bespućem nebeskog oceana… poziv na odiseju sjećanjima…
U danima pasjih vručina osjećam krhkost prolaznosti i snagu pamćenja
mogućnost povratka u nezaboravljenu ljepotu…
Prolaze sekunde, lipe su ocvale,
miris titra u trenutku, iskri sliku Ivanjske noći,
osjećaj opija,
preskakali smo vatru, bili djelić pasionske igre…
titraj legende, Sirius izranja prije Sunca,
najavljuje dolazak ljeta.
Daruješ mi morsku zvijezdu ,
pitagorejsku pentadu,
znak ženske dijade
i muške trijade,
simbol ljubavi,
Afroditin broj,
istoznačje svitanja,
zenita i sutona.
Skrivam te u pogledu, ustoličavam događanje,
toplina nas omamljuje…
iz Ivanjskih krijesova u Afroditinom carstvu
izronilo vrijeme kanikule.
U zrnu pješčanog sata tri sekunde ljepote,
čergarimo nebom svanuća...
sunce je tu...
radja se mladi dan
Dijana Jelčić
|
