Noć prekratka za san...
Iz sutonskog beskraja uranjamo u najkraću noć… na licu svemira blješti osmijeh velikog sunca...
prepun istina postojanja na stazama razgranatog vremena… varka?...
iluzija vjerovanja u naš odraz u paralelnim svjetovima?...
Oćutih istovremenost, naslutih nas i ovdje i tamo...beskonačnost u konačnosti trenutka...
Ljetni solsticij i buket sjećanja…
Bilo je divno na početku priče, u tvojim rukama, u dubini tvog pogleda, ubljesku iluzije, u neponovljivom uvijek ponavljajućem trenutku sreće.
Na sjevernom nebu praznina, bjeg Plejada pred Orionom, zvijezde se spustiše na zemlju, utjeloviše u mirisu lipe i ivanjskim vatrama.
Krenuh tajnovitim koridorima prijašnjeg vremena, ka alephu, ka srži ljubavi…
Vidjeh pucanje opne i rađanje sunca, osjetih toplinu vrela mladosti,
dotaknuh točku u kojoj se zrcalio cijeli svijet...
Bergsonov elan vital, moć trenutka, prođoh pored čuvara vremena, osluhnuh tišinu vječnosti...
susreli smo se na obali ocana… nad nama je, kao znak slobode, kružio galeb....
na žalu odplesasmo ponoćni tango.
Tvoje usne dio mene, nečujni govor svjetlosti, molitva svitanju,
pitanje zaustavljeno u pomaku vremena, bez odgovora…
Da, bila je to noć ljetnog suncostaja…suton i zora se grle u tvojim očima…
u osvitu mladog dana blješti vizija istine… noć ljetnog solsticija je bila prekratka za san…
Bila to noć utjelovljenja ljubavi!
Dijana Jelčić
|