Dan prije najduljeg dana...
Na dlanu pamćenja
vilinski san, Oberon i Titanija,
privid donešen vjetrom
prohujalog vremena,
poetično sidro u prozi zbilje,
suncostaj u očima,
budnost u noći
prekratkoj
za san...
da treba se žuriti živjeti... prije svega ljubeći... a u Ivanjskoj noći se Ladarice spuštaju na zemlju i daruju nam ozračje ljubavi... vjerujem u tu legendu...
i vjerujem da preskakanjem ivanjske vatre ljubavnici lete u nebo...
Sinoć smo na terasi kafića s prijateljima čekali dolazak noći... prisjećali se prohujalih suncostaja... mnoge smo noći kratke za san probdijeli zajedno... sjetih se mojih starih zapisa... i fotografija...
Mjesec izranja iz kobaltnog bezdana, osmijehom prevaranta omamljuje snovitost, poziva u varljivu budnost. Tkalje noći kukičaju mrežu iluzija. Uranjam u viziju. Koračam pejsažem nepostojećim na zemaljskim kartama... umirem i rađam se.
Osjećam sučeljavanje dvije dimenzije, mogućnost dva izbora, dva moguća načina života.
Lebdim granicom između sna i jave, živim estetske vizije paralelnih svjetova. Blješte ivanjski krijesovi. Svetost praiskonskog traženja i nalaženja.
U viziji silueta mladog Jarila, boga plodnosti i ravnoteže u prirodi. U Perunovim dvorima grli lijepu Maru, zajedno preskaću vatru i slave vjenčanje.
U memskom zapisu vidim pradavne običaje i svetkovine, arkadijsku ikonografiju, Držićevu Tiranu i Shakespearov san ljetne noći.
Prostor se zaobljuje u grad ponoćnog sunca... na usnama ćutim moć svete hostije... snagu euharistije... inicijaciju u sferu istinske ljubavi...
Na žrtveniku noći umire zvijezda. Iz njenog pepela se rađa ptica čudesnih boja.
Obznanjuje tajnu prve istine... iz zvjezdanog praha smo nastali u zvjezdani prah ćemo se pretvoriti...
Na slici Borisa Pecigoša suncostaj… dugodnevica… na niski beskraja se njiše veliko Sunce… ritmom klatna vremena ispisuje poeziju rodoslovlja… ucrtava kozmografiju vječnosti… pokušavam pogledom uroniti u žižu toplog zlata… preskočiti granicu izdržljivosti… oćutiti snagu točke vrenja iz koje izranja život… osjetiti izranjanje iz zasljepljujuće ljepote početka… vidjeti snagu sanjanog grada u njenom izvornom obličju… zaroniti u dubinu privida zaštrašujuće nedohvatnosti… odlutati u halucinirajuće sfere svijesti… koračati zmajevim linijama… doživjeti slijevanje vizije u konture istine…u svjetlost rođenu iz utrobe nedokazljivosti…
iz začeća beskonačnosti oživljavam otkucaj koji je srce preskočilo… naslućujem uzburkanost kaosa… u vrtloženju pjene i pijeska titraj duplog helixa… u duši megalita tajanstvenu šifru vjerovanja u početak beskraja… vidim tebe u zlaćanoj odori… stojiš između mene i vječnosti…na obzorju sna i jave… u slabašnoj viziji lijepe stvarnosti… nestvarno stvaran kao Suton uokviren aureolom Zore…
Nemoguće je dotaknuti Sunce… moguće je dotaknuti tvoje lice… pružam ruke i na dlan mi se slijeva toplo zlato tvoga bića… iluzija se pretače u javu… bila sam i ostala sanjačica… pustolovka putevima ucrtanim u dubini tvog pogleda… tragačica za tajastvenim zagrljajem u bijeloj noći ljetnog solsticija…
Mjesec se polako vraća u kobaltni bezdan. Nestaje čarolija njegove moći. Svitanje nas obavija ljepotom zbilje. Transcendentno postaje iskustvo.
Svjesna u budnosti svetkujem trenutak našeg susreta... svetkujem dolazak noći prekratke za san...
Dijana Jelčić
|
