Cigani lete u nebo...
In memoriam... Maksim Gorki, 28. ožujka 1868. - 18. lipnja 1936. Prema motivima priče "Makar Čudra" 1975. je godine snimljen i glasoviti filmski klasik "Cigani lete u nebo" Pripovijetka "Makar Čudra" odiše mladenačkom energijom, znatiželjom i glađu za novim iskustvima, odražavajući fascinaciju Maksima Gorkog skitništvom i raznolikošću krajolika i likova kojima obiluju ruska prostranstva. Struktura priče posveta je usmenoj predaji i pučkim pripovijestima u kojima se kreativno miješaju povijest i mitovi, činjenice i fantazija, realnost i snovi...
Cigani lete u nebo...
Dok se svitanje bori sa ostacima tame
i daleka svjetlost skida odoru noći,
na obali sna neka ljubav zbilju sanja.
Zavoli dan šapuće mjesec na odlasku.
Zavoli sjećanja šapuće sijač zvijezda.
Pustite srca da kucaju.
Dotrčali iz daleke stepe samuju bijeli i crni konj.
Za mrkim krošnjama iskri svitanje,
Amor i Psiha se u njemu grle.
Zavolite dan, misli i sjećanja.
Ciganske ruke prebiru po gitari,
zvuci tuge u pjesmi ptica,
miris daljina,
sloboda ubrizgana u
rađanje.
Zov neba.
Proročica Izergil šapuće o umiranju,
ponosu, prkosu rodoslovlja,
otporu poniznosti, sužanjstvu i nemoći,
o smjelosti bitka na rubu vremena.
Ljubav na kušnji smrti.
Zobar i Rada,
lete u nebo.
Dijana Jelčić
Vrijeme ne miruje… nezaustavljivo je… promatram stare fotografije… izranjaju nova nadahnuća… bude se sjećanja… iza zbilje titra svijet snovitosti…
Samsara, ta ljubavna igra vremena i čovjeka titra poezijom uspomena. Ikonografija sreće se ogleda u dubini tvog pogleda. Osluškujemo tišinu i volimo šutnju kojom pričamo o prohujalom vremenu.
Jedno davno ljeto na azurnoj obali. Mi i prijatelji na plaži... Vjetar je dotaknuo lice ljeta... obrisao znoj prepolovljenog mjeseca i donio smiraj uzavreloj zbilji... isušeno vrelo želja je prokapalo poezijom mora... razbuktali su se potoci čežnji... vratio se usnuli ritam srca... vidjeli smo ožednjelu pticu kako ispija nektar zemlje... vidala je stigmu na duši... u njenim očima se zrcalilo podnevno sunce...
Vrijeme Pariza... lutanje trgovima cvijeća, ptica, knjiga... sutoni na obali Seine... zagrljaji na mostu Mirabo... zalasci sunca na vrhu Eifela... titraji pijana na Chopinovom grobu... neka ljubav bude san, a ne obaveza... šapnusmo na grobu Abelarda i Heloize...
na paleti uspomena sjaje boje svih naših naglih ljeta i bjelina dana strahovanja… kao nekada tako ni sada ne bježimo od bolnih istina, od zastrašujućih dijagnoza, od sučeljavanja sa uraganima sudbine… dogodi se ponekad da leptir zatitra krilima u dolini suza i uzburka oblake uma… dogodi se poezija kiše koja ispire nataloženi mulj nekih tužnih događaja… to su trenuci katarze… trenuci oslobađanja iz kaveza zlih slutnji, trenuci uskrsnuća iz jednoumlja, trenuci porinuća na novu plovidbu pučinom života… nezaustavljivi proces inicijacije u sfere apstraknog razmišljanja… u misaonost iz koje se rađaju uvijek nova osjećanja osjećaja…
Bio si Zobar, bila sam Rada u snovitosti dolazećeg ljeta.
Prohujala je noć nepoznatih mirisa, preludij ljubavne igre,
sladoglasje, obred misnog slavlja
i zov bijelih oblaka.
Letjeli smo...
Dijana Jelčić
|
