Sutoni i svitanja...
Zadar je grad mojih pradjedova... grad u kojem, još kao djevojčica, osjetih ljepotu našeg udaljavanja od Sunca... pričinjalo mi se, sunce tone u more... divnom zabludom to nazivamo zalazak Sunca, romantika s pokričem... oduvijek uživam u trenucima slijevanja sunčane svjetlosti u kobalt tmine… pretakanje azura u lazur nebeskog bespuća… volim iz misaono zahuktalog dana ćulima ušetati u smiraj predvečerja… osjetiti smjenu užurbanog dnevnog ritma u ritam uzdrhtalog srca…
volim trenutke u kojima ne radimo ništa, a činimo mnogo… one trenutke u kojima tišinu razbija nečujnost otvaranja očiju neba… i vjekovanje sunačanog bljeska u tvom pogledu… tada napuštamo putanju kretanja pravcima svrsishodnosti i lutamo zagonetnim stazama ucrtanima u svijetu maštarija… putujemo u krajolike nepoznate na ovozemaljskim kartama… prolazimo kroz krugove nepostojeće u vrtnji globusa… do svitanja na otoku...
Sanjala sam zagrljaj pijeska i pjene
i vjetar nad morem, koloplet zlaćanih niti
i tvoje usne ucrtane
u sedefu školjke iz oceana snova.
U suzvučju nas i vremena ushit jutrenja.
Iza otoka izranja mladi dan,
na obzoru rasprsnuće plama
ukradenog bogovima.
Sunce oslijepljuje tminu,
osmišljava konačnost.
Mjesec odlaskom odnosi more,
u pijesku umiruća školjka,
u sedefu ucrtane njegove usne.
Rađa se ljubav,
ostvaruje dimenziju zbilje.
Strune svjetla zaobljuju prostor.
U mukloj tišini otkucaj srca.
Čuješ li u razbitoj amfori poeziju mora.
Čuješ li topot vremena.
U kaplji sna disanje zbilje
potopljene u osrčju nutrine.
Skupljah suze u kristalni suznik,
skriven u utrobi sjećanja.
Vidim srcem,
dišem muk svitanja.
Bez riječi sam u bdijenju
nad žrtvenikom vječnosti,
u bogojavljenju,
u prvoj i posljednjoj
istini.
Bog je u očima onih koje ljubimo.
Dijana Jelčić
|
