Poezija kiše...
Poezija kiše...
Golubije krilo zagrlilo jutro, nebo rominja poeziju kapi,
u dašku zanosa čujem vrijeme, mudrost osmišljenu zbiljom.
Prevrtljivi Protej pokazuje svoja lica, proriče preobražaj svijesti,
igra se valima mora, vrednuje pjev oceana.
Zahvalna vremenu koje mi daruje tren,
čudesnu boju nebojom zvanu,
cvijet nik‘o iz uspomene.
Iz stigme prošloga izrasta ljiljan,
marijansko znamenje u oknima vode.
Sličan amfori punoj suza uranja u svijest i srce.
Tvoj glas pijeni tišinu,
stara pjesma ubija strahove,
donosi radost nebesku…
Dijana Ječić... zbirka Nestvarno stvarni
Probudila me kiša. Pljušti. Rat oblaka, sijeva, nebo se glasa gromovima...
Sjedim u radnom kutku. Otvaram stranicu blog. hr. Pijem prvu kavu.
Pišem, dišem, osjećam, postojim...
otkrivam još uvijek bezimene pojavnosti u sebi... bitak bitka... fokus prostor- vremena...
a onda se igram riječima... a pisanje je terapija... misao materijalizirani osjećaj...
pretočena u sintagmu postaje zrcalo nutrine...
Na pučini zbilje odsjaj duše vremena, misaona dimenzija, vizija svijeta vječne prolaznosti,
postojeće sada bez jučer i sutra.
Postoji li budućnost?... u kojim sferama se krije njena nedohvatljivost?... u kojem djeliću mene se krije ona "ja" koja se rađa u sljedećem trenutku?... postoji li ona u ovome sada?... poznaje li je moja podsvjest?... naslućuju li neuroni rađanje jedne drugačije ili uvijek iste mene?...
Začudnost tog osjećanja nepoznavanja sebe u sebi budi znatiželju… poziva na traganje nutarnjim svemirom… na ispisivanje kozmologije uma… kozmogonije osjećanja… poezije sjećanja...
Sjećam se, nad gradom su visili oblaci, dugo i nepokretno, kao skakač zaustavljen u skoku.
Iznenada iz golubljeg sivila, kao dvije vatre, izroniše oči.
Glas je stigao kasnije.
I kada mi se pričinilo da samo sanjam osjetih dodir dlanova na obrazu.
Divan je Rabuzinov put bijelih oblaka… trga sjaj plavetnila… iscrtava geometriju prostor- vremena… zaobljuje iluziju u arhiterkturu tek naslućenih dimenzija… vizualiziram sebe u sliku... doživljavam teatar sjena… volim tu igru svjetla i tmine na nebeskoj sceni… u njoj se skriva božansko nadahnuće… smisao traganja za izvorom početka… onom još nepronađenom fontanom vječnog svjetla… iz pucketavih zamaha vjetra izranja privid porinuća u jedno veliko ništa… u vrtloženje nepostojeće praznine… ćutim djeljivost atoma… oslobađanje energije… kovitlanje struna… njihovo nestajanje u beskraju svijesti…
U osjetilnom režnju sinestezija, u osjećajnom kaos, u misaonom istina, Proustova kolona bića, tužnih, radosnih, nesretnih i sretnih...
Pokušavam razmaknuti nebo, razumjeti govor oblaka,
ubrzati vrijeme, uroniti u vječnu vatru,
u svjetlost koje ubija tminu.
pitam se… jesam li ista ona koja je počela pisati ovo štivo?...
Ne znam… ali … sunce je opet tu…
Osjećam, probudila me poezija kiše.
Dijana Jelčić
|
