Jesam li naučila podnositi patnju osjećajući težinu muka Isusovih?
Mogu li podnositi muku kao On koji ju je podnosio iz ljubavi...
Između početka i beskraja i tuge postaju sjenke življenog života.
Uklesane u stijenke srca, prelivene patinom sjete
odaju povijest ljubavi.
U krošnjama pored rijeke je šumio vjetar,
kovitlacima krotke tmine i plamsajima mjesečine
ispraćao noć.
Neretva je, pod navalom zvijezda tihovala,
neumoljivo je sunce, lomilo zidove staklene tišine,
darovalo nam romor svitanja.
Obale se sjećaju naših koraka, a nebo prebiranja
brojanice rasutih zvijezda.
Zatitrala je plava rapsodija davnog nadahnuća.
Donio si maslinovu granu, buket jorgovana
i miris proljeća u sobu.
Krepost izranja iz utrobe noći,
na križištu lazure i zlata uranja u mrežu budjenja.
Život je otvorio vjeđe, zatvorio oči beskraja,
okrunio prolazak kroz vrata sunca,
kroz misao oplemenjenu
šumom paperja.
Na prozoru bijela golubica.
Vidjeh uskrsnuće u njenim očima
i tvoj osmijeh u krošnji svitanja.
