I ništa više...
Sunce uranja u svitanje ovog jutra. Zemlja pleše svoj nezaustavljivi ples. 13 000 tisuća godina je prohujalo od zadnje kataklizme svemira. Civilzacije su se rađale i umirale, ostale su sjenke u sjećanjima na njih, kalendari ispisani u kamenu vremena.
Prohujala je godina straha od korone i potresa. Zaustavljeni svatko u svom prostor vremenu pitamo se
Hoće li se ispuniti proročanstvo uklesano u mramor vjetrova …
Smanjuje li se omotač koji nas brani od uljeza u našu atmosferu?
Hoće li srce zemlje izdržati navalu nezaustavljivih drhtaja?
Jesmo li uistinu zgusnuti u Hamletovoj orahovoj ljusci?
Događa se vrijeme i dani nedogađanja,
naizgled utihnu cvrčci u krošnji svijesti,
zanijemi srce, oslijepi duša.
Događa se prevara ljepote u bisagama uma,
samotnost jahačice preriom snovitosti,
tuga bjegunice iz zbilje,
bijes bezrazložne buntovnice.
Dah ljubavi daruje primirje,
kao bjelina behara zatitra osjećanje,
njena odsutnost postaje bliskost,
ples suprotnosti oplemeni tkanicu,
magija nas drži na okupu,
zagrljaj svjetla i tmine,
sutona i svitanja,
sna i zbilje.
Uskovitla se vretenica,
događaju se noći i dani,
kao svjetlost u polju izgubljenih pogleda,
kao amuleti sreće u nježnosti cjelova,
kao šum vjetra u hvojama proljeća
i ništa više.
Dijana Jelčić
|
