Ples sudbine...
Svi smo mi anđeli sa jednim krilom. Možemo leteti samo ako jedni druge zagrlimo.
Luciano De Crescenzo
Ta misao poziva na let kroz vrijeme i pitanje...
Što je trenutak?
To je ono nikada objašnjeno sada u kojem nestaje agonija prošlih trajanja,
to je izmišljaj vječnosti u koju se utapa prošlost i izranja budućnost.
Sjećanje na poleglu travu, razrušen hram i zagrljaje prijatelja.
U krošnji žalosne vrbe lepeza vjetra, tužaljka harfe i silueta majke s djetetom.
Neopoziv bjeg iz sužanjstva prohujalog, iz tisućljeća zgusnutih
u jecaj sadašnjeg vremena.
Ples sudbine, besciljna igra izvan zagrljaja,
tumaranje prostorom trajanja i sjećanje na vrijeme
oluje ruža...
Tražila sam te
u naborima sunca,
u tužaljki vjetra,
u strunama harfe,
u znakovlju babilonskog ropstva,
u raspuknuću mora...
Na kraju pustoši osluškivah jeku odsanjanih snova,
zvuk umirućih izazova i romor sidrenja u luci postojanja.
Šapnuo si stih nenapisane pjesme,
ushit sretnog čovjeka.
"Svaka stvar u beskrajnom nebu je isto tako nebo." sjetih se Plotinovih riječi i pomislih.
Ljubav i poezija su nebo iz kojeg promatramo zemlju.
Uzdižemo misli iznad stvarnosti i promatramo svijet očima praiskona.
Zlatna hostija u tvom oku i osmijeh na licu
obećavaju uskrsnuće
novog vremena.
Dijana Jelčić
|
