Svetkovina cvijeća...
Omata me kobalt noći, tminu opovrgava srebro mjeseca,
a dolutali lahor dodiruje šutljivu budnost.
Svijet je velik, a srce je maleno, prelazi planine, mora, rijeke
i onda zaspe na nekoj obali pod zvjezdama. Srce se budi.
Vidim dvoje ljudi, usamljene pod svjetlošću koju ne vide.
Ona pod svjetlom suncokreta, leptira i katedrala.
On pod korijenjem kristala leda i neke daleke žudnje. .
Igrajmo se života, pozivao me davni snovid.
Ja se ne igram ove noći, ja želim živjeti.
Uzdrhtali predosjećaj dolazećeg svanuća lebdi
nad svijetom snovitosti.
ushićena obećanjem svitanja
promatram kako se gase se oči neba,
na groblju tmine završava igra umiranja noći.
Kako ponovo gledati u sunce?
Prijeti li nam zbilja rušenjem sna?
Ti me ohrabruješ,
stvoritelj neće razrušiti svoj san.
Svijet se rađa u mojim očima… u jednom titraju se događa kozmologija trajanja… prasak, raspuknuće ništavila i sjedinjavanje tisućljeća u ovaj tren spoznaje… u razvalini budnosti vidim potop, porinuće i plov bespućem grijeha… i bijelu golubicu koja objavljuje oprost… na dnu oceana su ostale krhotine razlomljene boli… napuknute amfore u kojima, od sebe same, skrivah grijehe… u katakombama pamćenja staza hodočašća na kojoj oplakivah neučinjeno… put na kojem padam pod križem sudbine i uzdižem se… ljubav na svom putu bez povratka najavljuje uskrsnuće davno odsanjanog privida… ekliptika nutarnjeg sunca iz koje izranja oprost i pomilovanje…
svanulo je jutro svetkovine cvijeća... Njegov ulazak u svetu zemlju… u vazama zumbuli i narcisi... graničica maslinovog drveta na prozoru, oprati ćemo lice vodom ljubičastih latica… zamirisalo je proljeće u domu...
sjećam se jedne davne svetkovine cvijeća... zagrljaja pod maslinom i želje…
“Neka mlada godina nama i cijelom svijetu daruje blagoslov, spokoj i ljubav“
Dijana Jelčić
|
