Neispisana oda...
Što je vrijeme?... dimenzija, stanje, misao, osjećanje, trajanje u ljubičastom snu…
Vrijeme je ljubav… pucketanje vatre u kaminu… okus vina na usnama i titraji svijeća u zimskim večerima…
Razumijemo li govor cvijeća?
čitamo antologije… znači razumijemo jezik nutrine… u nama živi tumač… prevodi misli i osjećanja u zbilju.
sretna sam u vremenu… je li to glupa rečenica?... pitam te.
Nema glupih rečenica, nema nevidljivosti za slijepe, nema nečujnosti za gluhe… nema neosjetljivih… svi smo mi od istog tkiva sazdani… svi mi osjećamo osjećanja… svi mi živimo u moći sadašnjeg trenutka… svi mi lebdimo među paralelnim svemirima… ronimo za potonulim utopijama… često nesvjesni te datosti postojimo između nepromjenjivosti ljepote i promjenjivosti vremena.
Događaju se sati, minute, trenuci potpunog mira, djetinjstvo, mladost, zrelost i trenuci mirovanja. Srce ritmom obznanjuje osjećanje, mijenja ga, nadograđuje.
Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije, sve drugo su lijepe iluzije.
Ćutim iluminaciju istine. S neba kaplje sreća, zrcali se ljepota u razbuktalom plavetnilu beskraja. Iz bjeline dolutalih oblaka izranjaju mirisi mladosti, omamljuju osjetila, uzburkavaju čulnost. Cijeli život se zgusnuo u kaleidoskopu trenutka. Svijetlost se prelama u valove pojavnosti. Udisajima se smjenjuju boje, zaobljavaju ogledalo nutrine.
Osjećam nebitnost kozmologije, ne važnost misaonih dimenzija, besmislenost umovanja. Prepuštam se stihiji osjećanja, nekontroliranom nadolaženju nekih zaboravljenih drhtaja.
Događa se ono što se dogodilo. Uspoređujem uzbuđenja, naslućujem pomak u sljedećem. Legendarni dodir prstiju, porod Adama, zagrljaj pijeska i pjene i porod Venere, ljubav bdije nad vremenom.
Ti pružaš ruku, isprepliću nam se prsti. Nemir buja u neobuzdanost želja, a vrijeme se kotrlja tračnicama vječnosti, oduvjek i zauvijek u nedohvatnu budućnost, u neostvarivo sutra.
Obuzdala sam misli, naslućujem mirnoću tvojih. Iza spuštenih trepavica se krije tvoja kozmogonija u koju ne mogu ući. Poštujem tvoju privatnost i moja je tebi nedohvatna.
Još uvijek ne znam utjeloviti oksimoron... nestvarno stvarni... ali volim iznenađenja koja me oplemenjuju, volim dodir naših prstiju koji pitaju i odgovaraju zamamnom tišinom, volim tu neispisanu odu ljubavi koja izrasta u poemu sretno življenog života.
Dijana Jelčić
|
