Naše stilske vježbe...
O čemu govore “Stilske vježbe”? Na prvi pogled ni o čemu, tek jedna neobična zgoda iz tramvaja, kroki iz svakodnevnog života velegrada, ovdje razigran na dvadesetak načina.. glavno pitanje vezano uz 'Stilske vježbe' ostaje isto: što oni to zapravo rade? Prebacuju govor u nešto što s govorom ima tek daleke veze, stvaraju zanimanje za nešto što nimalo ne zaslužuje zanimanje ili, jednostavno, istu priču pričaju dvadesetak puta? .
Kada razgovaramo riječi, slične tankoćutnim dlanovima, miluju svijest. Događa se čarolija smislenog besmisla, postojanost svjetlosti u krugu bez oboda, šireća uzburkanosti jedne obićne večeri. U tim trenucima, na obzoru svijesti, odzvanjaju akordi vječnosti.
Sve nejasnoće vokabularnih zavijutaka, hermeneutika međuriječja, trajanje sintaksi neupisano u Guinisseovu knjigu rekorda, sve to postaje uskovitlana misaona rijeka koja se slijeva u auru osjećajnosti
Daruješ mi svoja sjećanja, poeziju iznjedrenu iz emotivnog pamćenja. Pričinja mi se da osjećam ritam tvoga srca. Sporazumjevamo se izričajem nerazumljivim za govor svakodnevice. Iz leksikografskog sveriječja odabiremo antologijska značenja.
Razumijem govor cvijeća. Iz bokora uspomena odvajaš sutone koje smo obilježili tišinom.
Znaš li da još uvijek volim tišinu sunoćavanja?
Znaš li da još uvijek osluškujem šum mjesečine u krošnjama bijelih breza?
Znaš li da još uvijek čujem zvon naših koraka obalama zelene rijeke?
Iako znam da znaš želim osjetiti oganj vatre tvoje riječivosti, želim oćutiti raspuknuće duše i njeno zrcaljenje u tvojim očima.
Slušaš me srcem… čujem te dušom… volim te metafore u kojima se ogleda neurofiziologija sluha. Često istovremeno izgovaramo iste rečenice, iz sličnih vizija pretačemo misli u smisao. Izgleda, panorame naše svjesnosti su se stopile u krajolik suosjejećajnosti, a zrcalni neuroni izmiješali u bitku nastajanja. Prozaičnost svakodnevice odjevamo stilskim figurama poetične budnosti. Pričamo ni o čemu. Slični junacima Queneauovog teksta mi značenja pretačemo u jezično- poetske akrobacije i Beckettovski prepričavamo sadržaje pročitanih knjiga i doživljenih susreta.
Nedodirljive su čarolije naših iluzija, neusporedive sa slikama stvarnosti, postojane u našoj bliskosti, u titrajima metafizičke nedokazljivosti tajanstvenih puteva ka nedohvatnoj budućnosti, u poetskoj snovitosti još uvijek neispisanih stihova.
Dijana Jelčić
|
