Nedogled zbilje...
Nosio si u sebi jednu sliku o životu, jednu vjeru i zahtjev, bio si spreman na djela patnje i žrtve, a postepeno si primjećivao da svijet od tebe ne traži ni djela ni žrtve i tome slično, da život nije herojski ep, sa junačkim ulogama i ostalim, već samo građanska bolja soba u kojoj su ljudi savršeno zadovoljni jelom i pićem, kafom i pletenjem čarapa, igranjem taroka i muzikom preko radija.
A ko hoće nešto drugo i u sebi nosi nešto drugo, ono junačko i lijepo, ko obožava velike pjesnike ili svece, taj je budala i Don Kihot.
Hermina je Helleru izrekla gorku istinu.
Šutio si. U tvojim očima ozrcaljena idila sunoćavanja … odlutao u ravnicu pogleda vjetar vrtloži tišinu... ispisuje istinu na oknima duše… u prizmi vremena noć punog Mjeseca.. u nedogledu lazurnog beskraja jecaj samotnjaka trga tišinu…
Ništa nije bilo, ništa neće biti, sve jeste, sve ima svoje bivanje i sadašnjost...
Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti… Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time…
(Stepski vuk)
To je istina koja nas u nedogleu tenutačne zbilje poždire... šapnuo si...
Sretni smo samo onda kada od sutrašnjeg dana ništa ne tražimo, a od današnjega sa zahvalnošću primamo ono što nam nosi. Bog nam ne šalje očaj da bi nas ubio, već da bi nov život u nama probudio.
Svi bogovi i đavoli koji su ikada postojali….svi se oni nalaze u nama, tu su kao mogućnosti, kao želje, kao izlazi.
Harry Haller nas pokušava vratiti u vrijeme drevnih ideala… osvijestiti u nama razliku između obične svakodnevice i noćnih lutanja ka nutarnjem, čarobnom tetatru u kojem oživljavamo privide… šapnuh sjećajući se knjige.
Postoji neko zlo među ljudima koje ih spriječava u iskrenom druženju, nagoni ih da između sebe otvaraju ponore.
Jedino ih ljubav može natjerati da taj bezdan premoste... rekao si grleći me...
osjetih titraje zlaćane spirale i uranjanje ljepote u srce…pomak vremena u pješčanom satu…i nemir u venama…na obzoru svijesti je blještao spektar nepostojećih boja…
jesu li to boje ljubavi?... upitah se glasno.
Ljubav ne postoji zato da nas usreći, postoji zato da nam pokaže koliko možemo izdržati.
Volim odlučnost u tvojim stavovima… ne pristajem na ograničenja takozvane sigurnosti…
Sigurnost je laž… a sudjelovanje u ljudskosti je naša narazdvojivost od promjena koje se događaju u nutrini…
titraji ka ujedinjenju vrijednosti... otpor prema bolesti koja polako iznutra ubija svijet...
I najnesretniji život ima svoje sunčane sate, pod pjeskom i kamenjem, svoje sitne cvjetiće sreće. Razorni potres, nezaustavljivo podrhtavanje tla... nad krhotinama zbilje ozrcaljena ljubav, to univerzalno ljepilo što drži ljudska srca na okupu.
Što više ljubimo i darujemo se, to više naš život zadobiva smisao i vrijednost... jecaj stepskog vuka nam potvrđuje da koračamo stazom ka svitanju nove svijesti…
Dijana Jelčić
|
