Miruj, miruj srce moje...
Na cvjetnom trgu žamor razbija tišinu spuštajuće noći. Sutonska zvijezda se krije iza oblaka, pojačava tajanstvenost sunoćja i objavu dolazećeg svitanja. Promatramo djecu u igri oko pjesnikovog spomenika.
„Tko je, srce, u te dirno,
Da si tako sad nemirno?
Kao ptica u zatvori,
Za svietom te želja mori:
Nij' u svietu nebo tvoje;
Miruj, miruj, srce moje!..”
Iznenada stihom prekidaš šutnju…
sjećaš li se kako smo s čežnjom, u tuđini, izgovarali tu i slične pjesme sjećajući se sutona i svitanja na ovom istom placu?
Uzburkao si uspomene na prohujalo vrijeme, uskovitlao misli, zavrtložio osjećaje. Miruj, miruj srce moje, šapnuh da zaustavim izranjanje misaonih slika.
Prekasno.
Kao da si okrenuo pješčani sat u drugom smjeru i poveo me na putovanje kroz vrijeme.
Povratak je moguć samo tamo gdje smo već jednom bili. Daleka zemlja je ostavila duboke tragove u pamćenju. Desetljeća se zgusnuše u ovaj trenutak. Bili smo daleko, a srcem i tamo i tu. Bili smo sretni i nesretni, radosni i tužni, bili smo i ostali djeca cvijeća u viru sudbine, pustolovi putevima lakoće postojanja. Nebo nam je naklonjeno, darovalo nam je mogućnost izbora.
Birali smo i izabrali povratak u koljevku svitanja.
Pjesnici su u davnim vremenima često bili prognanici sa ognjišta, bjegunci, buntovnici. Iz njihove nijeme boli su izranjale pjesme, njihova tugovanja su postajala poezija koju pamtimo i često izgovaramo besmisleno. Davno napisana pjesma je zrcalo pjesnikove sudbine.
Kamena statua bdije nad trgom i prisjeća nas na vrijeme kada smo se tu sporazumjevali govorom cvijeća, kada nam je jutarnja zvijezda svjedoćila da je sunoćje daleko. Dani su tada trajali dulje, a noći bile prepune izazova.
Kao mi onda, tako djeca danas, pjesnikovom spomeniku daruju dušu. Njegova žudnja se još uvijek utjelovljuje u smijeh i žamor sretnog življenja.
Iako je svitanje života ostalo daleko iza nas, a suton se nazire u osjećanjima, šapćem sretna… miruj, miruj srce moje, u tebi titra zagrljaj svitanja i sutona života, u tebi se krije tajni broj naših koraka ovozemaljskim stazama.
Dijana Jelčić
|
