Osjećajući..
Pišem. Slušam tišinu, vidim je. Nije to ona obićna tišina zgusnuta u nutarnju gluhoću. Prepuna je ikona oslikanih u konturama svijesti.
Osjećam igru osjetila. Bez poticaja se gomilaju osjetna iskustva. U tom lijepom kaosu senzoričko se stanićje umrežava drugačije nego inače, stvaraju se nove premosnice. U odaji ogleda i odjeka naslutih sinesteziju osjetila... na usnama okus izrona kamene ploče svetih zapisa, u njuhu miris zakonoše sna...
Njuh u misaonom režnju oblikuje sliku.
šapućem tvoje ime... šapat postaje pjenušava kupka... kožom se slijeva poezija drevnih ocena... toplina se širi putevima krvi... vrije u predklijetki, probija se kroz zaliske, nestaje u klijetki... vrije, kovitla, vrtloži sjećanja... budi uspomene... pokreće ruku nutarnjeg impresioniste i crta sliku željene Arkadije...
kružni tok se ostvaruje sudjelovanjem u njemu...
vidim te srcem... miruješ na obzoru sna... iskričava svjetlost sa Sinaja...
tvoje ime je molitva tetrakisu... 1+2+3+4=10… u zlatnom tkokutu zavojnica ka početku priče…
opijena tihujem tvoje ime... bezglasje se okusom smrvljenog maka širi ustima, opija me... naslućujem titraje dnevnih daljina...
svjetlost sa Sinaja, kao ljubičasti san, zaobljuje krug života u krug ljubavi... .
osjećajući sebe osjećam tebe... govorim.
da ljubavi, osjećajući sebe osjećam tebe... odgovaraš.
Nestale su razdaljine, uvijek smo na čvorištu linija sudbine i pričinja mi se... vodimo bezputni život na dlanu vječnosti.
Dijana Jelčić
|
