Noćna straža...
Noć je bila puna mjesečeva sjaja. Smiješio se svemirski lutalica i prosipao latice nebeskog cvijeća na stazu sna.
Odlazim, šaputao je srebrenkasom sonatom, odlazim polako da zavaram još jednom ocean, da se poigram sa kapljicama te čudesne vode, da probudim usnule Sirene, da dozovem stražare na vratima njegovih dubina, da dokažem tebi i svijetu da samo mijena stalna je. Uzavrela tišina je budila dušu i pozivala ju na slavlje osjećanja osjećaja.
Stajala sam na terasi i tražila zvjezdani put ka dalekom gradu u kojem si ti snivao. Čudesna predstava svjetlosti se odigravala na sceni trenutka. Zrcaljenje želje u beskraju ljubičastog sna, fatamorgana na zaslonu zbilje.
Vidjeh lica slavnih u muzeju voštanih figura, osjetih miris oceana, osluhnuh pjesmu Sirena i zov čuvara njegovih dubina.
Bio si tu i tamo, bio si na obroncima sna i u obzorju jave, bio si u vrevi Rembrantova grada i u tišini moga pogleda. Zaustavih dah da ne probudim svijest, da ne nestane iluzija sa pozornice tog sretnog treptaja oka.
U kristalnoj prizmi osjećanja osjećaja naslutih laterne staroga grada i vidjeh tebe u pred slikom "Noćna straža".
Mjesec se još uvijek smiješio i pričinjalo mi se da čujem šapat iz davnina, istinu o vječnim mijenama, istinu o nama u zrcaljenju univerzuma.
Te noći nisam spavala, bila sam stražarica na dverima sna o nama.
Dijana Jelčić
|
