Zahvala vremenu...
Golubije krilo zagrlilo jutro, nebo rominja poeziju kiše,
u dašku zanosa čujem vrijeme, mudrost osmišljenu zbiljom.
Pod ambrelom punom sunca osjećam ples kapi.
Prevrtljivi Protej pokazuje svoja lica,
proriče preobražaj svijesti, igra se valima mora,
vrednuje pjev oceana.
Zahvalna vremenu koje mi daruje tren,
čudesnu boju nebojom zvanu,
cvijet nik‘o iz uspomene.
Iz stigme prošloga izrasta ljiljan,
marijansko znamenje u oknima svete vode.
Sličan amfori punoj suza
uranja u svijest,
i srce.
Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza...
... Dlanovi neba padaju sve niže
i naša ljubav u osvit novog dana
a sve su, sve su jači zagrljaji kiše
i poezija drevnih oceana...
Stara pjesma ubija strahove,
donosi radost
nebesku…
Dijana Jelčić
|
