U makrameu svemira...
Darovali su mi ime i boginju lova i mjeseca. U začaranom krugu Mjesečevih mijena
osjećam moć Zenonovih razdaljina.
Uvijek smo na polovici puta ka cilju.
Sjećam se puteva na kojjima su ostali tragovi naših koraka. Uspinjali smo se ka suncu,
spuštali u dolinu suza, zaustavljali na rondoima sudbine.
Pitali se hoćemo li stići do željene oaze sna u snu o snu.
Pitamo se još uvijek.
Tražeći odgovor na usnama osjećam blizinu.
Vraćam li se iz budućnost u kojoj otkrismo naše godišnje doba i našu stranu svijeta?
Tu si i kada te nema.
Osjećam te u snazi još ne otkrivenih mjesta, u kapima još neispijenog nektara,
u tek naslućenim sutonima, u nedosanjanim snovima i tek iščekivanim svitanjima.
Utkan si u tišinu doline djetinjstva, u ikonografiju zelene rijeke,
u titraje nastajućeg prostora, u nadahnuće dolazećeg vremena.
Ćutiš li zagrljaj u onoj točki svemira u kojoj se radja i umire istovremeno,
u kojoj se sanja san o snu u snu.
Naslućuješ li pripadanje u sveukupnosti osjećanja koja nas ovijaju u klupko vječnosti?
Mi smo čvorovi u makrameu svemira.
Dijana Jelčić
|
