Naučih se ponovo smijati...
Ubi dušu gravitacije...
"......istina je, mi volimo život, ne zato što smo navikli živjeti nego zato što smo navikli voljeti. Uvijek ima pomalo ludila u ljubavi. Ali uvijek ima i pomalo uma u tom ludilu, uvijek ima ludila u metodi kojom se koristimo. Vjerovao bih samo u onoga Boga koji bi se znao igrati. A kad sam vidio svog đavola, našao sam ga ozbiljnog, temeljnog, dubokog, svečanog. To je bila duša teže, duša gravitacije zbog koje padaju sve stvari. Ubija se ne gnjevom nego smijehom. Naprijed, hajde idemo ubijati dušu gravitacije! Naučio sam koračati, otada dozvoljavam sebi trčanje. Naučio sam letjeti i otada ne dozvoljavam da me najprije netko gurne da bih krenuo s mjesta. Sada sam lak, sad letim, sad vidim sebe pod sobom, sad se Bog igra kroz mene. "
Friedrich Nietzsche.
Željela sam zaborav, pokušavala odagnati pamćenje. Sjećanje ima moć putovanja kroz vrijeme, vječnu povratnu kartu u trenutak. Otužna je to spoznaja bjegunice. Otišla sam u nepoznatom pravcu… u daljine…
Trčala sam poljima punim mirisa ne osjećajući proljeće… lutala gradom snažnih vjetrova… odmarala se na salinama oceana… konture uspomena su bile tu… utkane u plavetnilo neba … u kliktanje galebova… u pjeni morskih valova… u šapatu vjetra… gledale su me iz oblaka… iz romora kiše… iz bijelih pahuljica... tugovala sam… odbjegla od sebe u prostranstva nepostojećih želja... u krajolike nepoznatih žudnji... izgnanica iz topline… prosjakinja na dlanu trenutka… pustolovka bez truna ludila... bez godišnjih doba... uhvaćena u zamku netalasanja...
Srce je otkucavalo tišinu… bez pomaka… bez uzbuđenja… bez nemira… bez mahnitanja… u ravnodušju svijesti je umirala nada… zaustavih se na rubu bezdana… korak do ništavila…do pada u mediokritetsko samosažaljevanje...
Ubi dušu gravitacije... slijedih nietzscheanski imperativ kojim se uči letjeti... barem u snovima. Sanjala sam letenje. Lebdjela sam, odvajala se od dušogrizja koje me proganjalo, od raspuknuća ljubavnog zanosa.
Bila je noć punog mjeseca.
Dogodio se bljesak ćilibarskog sjaja, glas je stigao kasnije... svjetlost je uvijek brža... stigne iznenada i najavi oluju osjećanja... razumjela sam govor munja i gromova... čekala prolom oblaka... i nebo je proplakalo suzama svetog Lovre.
Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu. Srce je promijenilo ritam.
Na horizontu svitanja vidjeh Volto Santo... i to više nije bio san... pretočio se u zbilju... pogledah u nebo… zlatna hostija je izranjala na obzoru mladog dana… mjesec se smiješio odnoseći dugu mračnu noć... osjetih spokoj u nemiru, u drugačijim otkucajima srca…
Naučih se ponovo smijati.
Dijana Jelčić
|
