Sretno vam bilo tek naćeto mlado ljeto...
Bože moj, kada bih imao jedan komadić života… Ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim. Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio bih zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Gabriel Garcia Marquez... zaljubljen u ljubav
Bila sam dugo samo pustolov pred vratima sna. Tražila sam dokaz demokracije među zvijezdama, potvrdu drevne Kantove premise o zvjezdanom nebu iznad nas i moralnom zakonu u nama.
Pitala sam se hoću li riječima uspjeti oživjeti uspavanke položene u blage oblake koji ne govore, hoću li uspjeti uzdahom oslobođenog srca odpuhati koprene ponavljajućih tuga i sretna zakoračiti u jutro obasjano sjajem kapljica sreće, tih čudesnih kristala usađenih u ljudske oči prošarane ljepotom vjerovanja u ljubav?
A onda sam pročitala njegovo oproštajno pismo, začudnu ispovijest čovjeka koji je svojim djelima obogatio knjižnicu svjetske literature. Svaka riječ se pretočila u dubinu svijesti, postajala jedno od tisuće sunca u galaksijama nutrine. Zaljubljena u ljubav osjetih buđenje nove svijesti.
Kao da je nevidljiva ruka "stvoritelja" zlatnim srpom požnjela snop tame i dotada ničim se prosulo sjeme života.
Više ne vrednujem vrijednosti nego značenja, spavam manje, a sanjam više. Svaka minuta u kojoj sam zatvorila oči mi krade 60 trenutaka životne boje, svaka minuta u kojoj sam isključila uši oduzima 60 trenutaka zvukova radosti.
Slušam glas onih koji me vole i pamtim riječi. Glas istine mi kazuje da sutra ne postoji i da ni jučer više nije važno. Promatram nebo i spoznajem, sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročim. Živim trenutak kao da je poslijednji, trenutak u kojem govorim istinu i šapućem žao mi je zbog svega do sada neizgovorenog, molim oproštaj za grubosti i zahvaljujem za ljubav, ljepotu i sve lijepe riječi. Svu tugu i sva nesretna stanja nacrtah na komadiću leda otrgnutog iz ogrtača tihog mirovanja i čekam izlazak sunca.
Budi se sunce, probudio se grad, budnost je tu, u tragovima sanja…
Pitam se pišem li himnu životu, himnu ljubavi, himnu ljudskom srcu za koje vjerujem da u sebi nosi iskru dobrote?
Odgovori se kriju u susretima, u osmijesima, u zagrljajima, u zdravicama svakom trenutku provedenom u društvu prijatelja.
Prijatelji dragi sretna sam što ste tu… sretno vam bilo tek naćeto mlado ljeto...
Dijana Jelčić
|
