Pater eius est sol, mater eius est luna, tako počinje zapis na Tabuli smaragdini.
Sunce i Mjesec su roditelji evolucije, zemlje i vode, svjetla i topline...
Hermes Trismegistus.
Sunoćje,
iza sunca šum svemira,
zvuk dalekog gonga.
Šamani vremena objavljuju umiranje dana, koprenom sna zaustavljaju zbilju,
na zaslon tišine, pretočen u bajku, izranja drevni zapis... Sunce i Luna su
roditelji evolucije... Sunce i Mjesec, trenutak dodira sutona i zore ubija kletvu...
filmom oživjela legenda opija... vuk i sokolica mogu biti prijatelji... ali ni to im zloduh nije dozvolio.
Iz privida tišine, iz opsjene uma, u odori kletve izranja vuk.
U njegovim očima ponoćno sunce.
Iz vizije svitanja uzlijeće sokolica, u njenim očima žudnja za dodirom.
Ispružene ruke i kobno prokletstvo, prostor uzdaha i vrijeme pokore.
kao u filmu, bio si vuk, bila sam sokolica... između nas bol, nepozvana gošća na slavlju osjetila.
Ranjen, ulovljen u klopku boli, u noći tihog umiranja. Od suza zamagljena pogleda stajah kod tvog uzglavlja,
nisam te vidjela, tek naslućivah obrise tvog lica, osjetih, ne vidiš me, tek naslućuješ konture mog bdijenja.
Sjetih se kraja filma, zagrljaja noći i dana. Do svitanja izgovarah molitvu čuvarici Lunina hrama.
U sjaju tek naćetog dana ozrcaljena uslišana molitva. U tvom pogledu zagrljaj Lune i Helija, na licu osmijeh.
