Soba prepuna uspomena...
Svježa lipanjaska noć je ušetala u panoramu trenutka... u sobu, kroz otvoren prozor, dopiru zvukovi povečerja... sjedim za radnim stolom... osluškujem otkucaje zidne ure... vrijeme prolazi... doživljavam njegovu neuhvatljivost... njegovu neumornu jurnjavu... nemilosrdno gutanje ovoga sada... prostor naizgled miruje... ovdje je postojano... mjerljivo kvadratima... osmišljeno detaljima... čini se apsolutnim... začudna iluzija stvarnosti... dohvatljiva vizija uma...
Promatram nebo... zamišljam vrtnju zemlje i njenu putanju oko Sunca... misaona slika blješti u prošlom sada... spoznajem nedohvatljivost te vizije... to je tek preslika ljepote viđene kroz oči planetarija... nezaboravna iluzija utkana u sjećanja... priinjalo nam se, dohvatili smo Svemir... prisjećam se uzbuđenja koje doživjesmo putujući odsanjanim zvjezdanim stazama... doživjeli smo zaobljenost prostor- vremena... osjetili otkucaje njegova bila... razumjeli teoriju relativiteta... istinu da u beskraju nema apsolutnog prostora ni vremena... vječnost nam je postala bliska... sada pokušavam to osjećanje pretočiti u riječi...
Pitam se, kakvo mjesto mi zauzimamo u toj poetičnoj slici nebeskog svodovlja... je li čovjek uistinu središte Univerzuma?... uzvišena tvrdnja koja godi... bez čovjeka ne bi bilo ni Svemira... čovjek ga je osmislio svojim traganjem za istinom... čovjek je izračunao i postavio konstantu brzine svjetlosti... čovjek je zrcalo ljubavi...
Zidna ura otkucava potrošene trenutke... narušava nijemost ove noći prepune zvijezda i sjaja mjesečine... brojim te titraje vječnosti u koje se slijeva život i odlazi...
kamo?... gdje nestaju otkucaji bila vremena?... jesmo li svakim treptajem oka bliže potonuću u beskonačnost naše ovozemaljske konačnosti?...
Ovdje ćutim bdijenje ljubavi... osjećanje bliskosti me opija... oplemenjuje kozmogoniju... nebo prepuštam pticama... vraćam se u dohvatljivost ovoga ovdje... u nježnu idilićnost ove sobe prepune uspomena.
Dijana Jelčić
|
