Jedna iz davnina...
U iskazivosti pamćenja sve što se zbilo
još uvijek se događa. Zgusnuće davnina u ovo ovdje i ovo sad.
Romor zelene rijeke, na delti poezija kapi,
tišina utjelovljena u odaji ogleda i odjeka.
U fanfarama tek načetog ljeta ushit sunca,
u srcu ljubav,
nutarnja svjetlost odaje tajnu postojanja.
Na vratima vječnosti,
između jučer i sutra krajolik ka širini svijeta,
okno vremena,
pjesma trenutka se čuje,
muk beskraja i nadahnuće daljina
Privid, oživjela iluzija, poraz gravitacije,
levitiramo ka suncu, ka apsolutu.
U nama sumnja, znatiželja i čuđenje,
u srcima triptih nutrine,
želja, žudnja, htijenje,
uron u neoskrvljene dubine,
uzlet u nedodirnute visine,
vjerovanje u etiku i estetiku
svemira.
Nadanuće je vrisak srca, muk duše,
klesar prostora, skulptor vremena,
snaga uma u krugovima sjećanja.
Poezija je ritam misli, još
nenapisane pjesme,
nenacrtane slike,
nečujni zvuci,
čujni muk,
život,
ljubav.
Dijana Jelčić
|
