Umijeće pisanja...
”Dobra pjesma je veliki doprinos realnosti. Svijet više nikad nije isti nakon što u sebe primi još jednu dobru pjesmu. Dobra pjesma pomaže da se promijeni oblik univerzuma, da se proširi svačije znanje o njemu samome i svijetu oko njega.”
(Dylan Thomas)
Ukoričila sam 1987 i 2014 davno napisano. Za sada slijedim onu paučinastu nit razapetu između mahnitanja i svrsishodnosti... uranjam u spoznaju osjećanja i uma... pronalazim uzaludnost osmišljavanja iluzija i neuzaludnost pokušaja mjenjanja paradigme svijesti... zastajem pred vratima iza kojih se šire prostranstva slobode izričaja... iza njih mi se osmijehuju Platon, Campanella... Dante, Petrarka, Proust, Kafka, Musil... uče me da se propusnica ka svijetu umijeća krije u nama samima...
Već dugo stojim uokvirena ramom nesigurnosti... čitam remekdjela svjetskog umijeća pisanja... pišem... korigiram... uspoređujem... mom štivu nedostaje snaga istinskog pretakanja transcendentnog u iskustveno... mudrujem nad ispisanim, pronalazim nedostatke, nesavršenstvo izričaja... ukotvljenje u lutanjima sferama nedohvatnim i meni samoj, a kamoli čitaocu...
Pitam se kako pronaći ključ kojim se otvaraju vrata iza kojih se širi mogućnost istinske poetske tvorbe... gdje ću moći baštinu umijeća pisanja osmišljavati razumljivim sintagmama svijesne spoznaje... gdje ću znati oslikavati osjećanja i djelovanja nutrine riječima koje neće oblikovati suhoparno izviješće neurofizioloških procesa... gdje ću moju kozmopolitsku svijest pretočiti u zrcaljenje anime mundi... u nekonevcionalnu i lucidnu komunikaciju sa naučenim i pročitanim... sa opservacijama i iluzijama vječnih sanjara... sa ishodištem mojih nadahnuća za poetiku nadolazećeg vremena...
Možda ću opet jednoga dana u sebi pronaći ključ za dveri iza kojih se krije duša umijeća pisanja koja će mi darovati propusnicu za objavu novo napisanog...
Možda?... za sada slijedim nadahnuće...
Dijana Jelčić
|
