Sreće zlatne, srebrne... sreće...
Zakoračila sam u dolinu suza oplemenjena zagrljajem onih koji su me voljeli… misaono sam krenula ka zvijezdi pod kojom sam rođena, osjećanjima dotaknula snovito nebo sretne budnosti… na životnim stazama… u dalekim gradovima… u tuđini… po perivojima, trgovima ptica i cvijeća me pratio glas majke…
sreće, zlatne, srebrne, sreće… sretna sam… još uvijek čujem majčin glas u svitanjima svijesti… njena ljubav još uvijek miluje srce…
širi nutarnji Svemir… smiruje oluje… nježi želje… daruje colorit izričaju duše… sveti mjesto na kojem bivstvujem…
U mukloj tišini otkucaj srca. U kaplji sna disanje zbilje potopljene u osrčju nutrine.
Skupljah suze u kristalni suznik, skriven u utrobi sjećanja.
Ponekada se potrebno vratiti u pustinju iz koje se uzdigao prvi čovjek… osjetiti glad za žudnjama i žeđ za snovima… nestati u vatri pakla i oćutiti bol izgaranja na plamenu čežnje... buditi se na žrtveniku dana i spoznati kovitlanje misli koje zaobilaze usnulo srce… praznih misli koje se ne pretaču u osjećanja… a onda se uzdignuti u Elizej zbilje... pozdraviti Sunce... dotaknuti Mjesec...
Pričali su mi o prozi mog rođenja pod znakom punog Mjeseca… šaputali uspavanke o istini koja se ugnjezdila u bitku čuvarice hrama ljubavi… hranili su me legendom o boginji čije ime mi darovaše...
i ja sanjah njena lovišta među oblacima plavih daljina...
Dijana Jelčić
|
