Filozofiranje ni o čemu... ili...
Promatram put bijelih oblaka… trgaju sjaj plavetnila… iscrtavaju geometriju prostor- vremena… zaobljuju iluziju u arhiterkturu tek naslućenih dimenzija… doživljavam teatar sjena… volim tu igru svjetla i tmine na nebeskoj sceni… u njoj se skriva božansko nadahnuće… smisao traganja za izvorom početka… onom još nepronađenom fontanom vječnog svjetla… iz pucketavih zamaha vjetra izranja privid porinuća u jedno veliko ništa… u vrtloženje nepostojeće praznine…
Natura non facit saltus… prisjećam se prastare parafraze … osjećam njenu netočnost… uzbibanost tkiva svemira opovrgava vjerodostojnost dugo vjerovane istine…
Uranjam u sebe… u dubinu mikrosvijeta… ćutim djeljivost atoma… oslobađanje energije… kovitlanje struna… njihovo nestajanje u beskraju svijesti…
Postoji li budućnost?... u kojim sferama se krije njena nedohvatljivost?... u kojem djeliću mene se krije ona "ja" koja se rađa u sljedećem trenutku?... postoji li ona u ovome sada?... poznaje li je moja podsvjest?... naslućuju li neuroni rađanje jedne drugačije ili uvijek iste mene?...
Začudnost tog osjećanja nepoznavanja sebe u sebi budi znatiželju… poziva na traganje nutarnjim svemirom… na ispisivanje kozmologije uma… kozmogonije osjećanja…
Promatram put bijelih oblaka… njihovu promjenjivost… njihovo nestajanje i nastajanje… njihove različitosti iz trenutka u trenutak... uspoređujem njihovu bjelinu sa nevidljivim tkivom svjesnosti… sa lahorastim tkivom osjetilnosti i osjećajnosti…
pitam se… jesam li ista ona koja je počela pisati ovo štivo?...
Ne znam… ali … sunce je opet tu…
Dijana Jelčić
|