Blaženstvo dana...
Sokratova etika vrline poznata je i pod imenom eudajmonizam. Ovaj termin se najpribližnije prevodi našom rečju „blaženstvo“ ili „sreća“, stanje harmoničnog življenja u kome smo uskladili svoju egzistenciju sa sopstvenim potrebama, prirodnim i društvenim okruženjem.
Sreća je svrha ljudskoga života i smisao sveukupnoga ljudskog djelovanja. Težnja prema sreći i ostvarivanje sreće mjerilo su za vrijednost ljudskih čina. Pojam sreće često se proširuje i na »viša«, »duhovna« zadovoljstva.
Pod rasutim srebrom nebeskog pustolova koračaju sjene lazurne noći. Izronjene iz hrama astralne istine, utkane u habitus kristala, ogrnute rapsodijom vjetra, osmišljene uzdasima duše, oživjele ritmom srca zrcale iluzije poetične zbilje, titravo tkivo nesanice.
Omataju se kao niska poetike osjećanja oko prozaičnih misli. Na granici noći i dana, u izmaglici svitanja postaju siluete stvarnosti i nestaju u osvitu sunca. Ostaju samo sjećanja na iluminaciju kobaltne tmine, na ples zvjezdanim nebom, lutanja mliječnim stazama, mirise djetinjstva, okuse mladosti i glazbu zrelosti, na titraje eudajmonizma proživljenih godina...
Poslije svitanja bukti blaženstvo dana. S neba kapa sreća. Buja serotonin, hormon dobrog raspoloženja. Dok se dan kotrlja tračnicama vječnosti u nanosekundama se razmotava iskukičana mreža vremena. U svakom čvoriću nova slika, novi bljesak svijesti, nova preobrazba misaone opsjene u moć osjećajnosti.
U zjenici oka se bijela svjetlost prelama u spektar boja, širi osjetilnim putevima, razlijeva senzualnim kartama. Postaje vizualna istina, stvoriteljica ikona nutarnje kozmogonije…
U svetištu pamćenja se slažu titraji vremena, nezaboravni trenuci. Pod kopljima dnevne svjetlosti neumorni leptiri u sivoj tvari oplođuju cvijetove svijesti.
Umnažaju ih. Prenose viđeno, kušano, čujno, mirisno, dodirnuto u panoptikum osjetilnosti… pohranilište hedonističkih uživanja… oplemenjuju svijet u našim glavama… dokazuju snagu etičkog djelovanja.
Pod rasutim zlatom sunca, kao u snu, moć titraja vremena i eudajmonizma proživjelih godina.
Dijana Jelčić
|
