Prevara ljepote...
Promatram misaonu brazdu na tvom čelu… iza spuštenih trepavica se kriju oči boje snova… izraz tvog lica mi odaje duboku mislenost koju pretačeš u osjećanja… oko usana titra osmijeh… šutim… ne želim razbiti aureolu spokoja koja se ovija oko tebe… o čemu li razmišljaš?... znatiželjna sam… ljubomorna na tišinu koja s tobom dijeli ovaj trenutak mira… otvaraš oči… u tvom pogledu iskri tajna… volim odgonetati rebuse tvoga muka… osjećam da se u njemu krije znamenitost nečeg lijepog…
Nakon što je Dorian Gray poželio vječnu ljepotu, slika je postala ogledalo njegove duše… govoriš tiho… govoriš glasom koji me omamljuje kao crno vino…
Misliš li na roman ili razmišljaš o umjeću slikarstva?... pitam skoro bezglasno…
Slika zrcali bitak bića… slikarev uradak je alegorija istinske stvarnosti… a laž se krije u vanjskoj ljepoti…
Slika stari, Dorian ostaje fizički mlad… duša sazrijeva u nutrini, a tijelo živi iluziju neprolaznosti… cijeli roman je ispreplitanje trojstva koje u nama stoluje… naše želje, naša nadanja i naša fizika…
Bojiš li se starenja?... pitam nesigurna promatrajući na zidu tvoj portret iz diplomske predstave… čekanje na Godota...
Ne, samo sam razmišljao o tankoćutnim osjećajima autora knjige… govoriš hvatajući moj pogled na slici tvoga lika iz mladosti…
U svima nama živi buntovnik bez razloga… svi smo mi satkani od istih struna… u nama se smjenjuju konsonance i disonance htijenja… ali svjesni konačnosti naših tijela u beskonačnosti vremena mi živimo trenutak kao da sljedeći neće doći… u nama, za razliku od Doriana Greya, uporedo stare i duša i tijelo… a kojom brzinom taj proces postaje vidljiv ovisi o tajnovitom kodu našeg genoma… i fenomenologiji uma…
Otkud izniču naše misli… gdje ostavljaju svoje tragove… gdje nestaju?
U sjećanjima na prohujalo vrijeme… u rečenicama iznjedrenim iz vrtloga riječi i slovkanja bezimenih osjećanja… nekada utješnih… ponekad izgladnjelih… često uzburkanih u dubini životnog oceana…
Umro je tvoj brat... uranjam u dubinu tvog pogleda… u krošnju razgranatih staza tvoje duše… u virtualnu džunglu neprohodnih puteva ka srži istine… prisjeća me na orguljanje dubokog basa… miješa se s cvrkutom ptica u krošnji tek prolistalih lipa ...
Ne dozvoljavam zabludi o postojanju izvorišta vječne mladosti obmanu… govoriš tiho skrivajući bol... i šapućeš stihove davne pjesme o poeziji suza...
Od mene samo sjecanje ti osta
i jedna rijeka za ljubavi što vapi
i nešto malo izmrvljena bola
i čudna, čudna poezija kapi.
Da ja sam umro i više me nema
na mome grobu tek trubadur piše
u tvojoj kosi tuga vjetra spava
i čudna, čudna poezija kiše... a smrt je prevara ljepote... ostavlja za sobom ozrcaljenu sliku Doriana Greya...
Tvoj brat je bio lijep čovjek... nije koračao malen ispod zvijezda...
Cijeli život je slijedio Šimićev stih... zato je na svom koncu mjesto u prah prešao sav u zvijezde...
Dijana Jelčić
|
