Klatno vremena...
"Srce me vuče, da pjevam prijetvore u druga tjela."
Ovidije
Nebom se razlilo sivilo sjete,
u kapima kiše zastoj svjetla,
srce jeca za suncem.
U odmaku od vječnosti,
na tlu zemaljskih zbivanja
oživljava onostrano.
Ništa nije zauvijek dano,
kao ni ovo
jesenje jutro u srcu proljeća.
Umanjujem se, skidam tjelesnost,
postajem energija,
putujuća misao kroz sjećanja.
Voljeli se Piram i Tizba,
bio je zid,
bio je gavran,
otac nije dozvolio,
murva je pocrnila,
postali su drvo.
Sutra mogu postati prah,
a ti pjesak,
to su
naša prirodna stanja.
Preobrazba svijesti,
metamorfoza zaboravljenih
otkucaja srca,
tragovi u pamćenju,
u ritmu klatna vremena.
Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014
|
