Milijun ruža...
U noći poslije potresa smo, promatrajući krhotine razbijene vaze i raspršene latice buketa ruža, razgovarali o moći nepredvidivog. Vjetar je razmaknuo oblake, zvijezde nas rapsodijom zlaćane boje pozivahu u san o ljubavi.
A ona, ona je došla je sa zvijezda, spustila se s neba da probudi svijet, došla je odjenuta mnogim imenima, došla je i ostala zauvjek tu među nama. Još uvijek korača bosonoga, nečujna, kao vizija, spušta se valovitim stazama snoviđenja, ulazi u nedohvatne dubine duše, leprša kao leptir i raznosi pelud sa tek procvalih pupoljaka, spušta ga na plodna polja sreće i onda ga vjetrom ponovo raznosi, dijeli, daruje beskrajem u bezvremenu svoja vjekovanja.
Poželjeh reći nešto još neizrečeno, no eho svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u njemu zaustavi moje misli. Osluhnuh tišinu i začuh titraje davnih snova. Zapljusnu me istina prošlih vremena, ljepota prvih sastanaka, lakoća postojanja i stih jedne davne pjesme.
Sve što šapućeš ženo to nije samo naše, netko je i prije pio iz iste čaše, mnoge su davne jeke u jednoj pjesmi spletene.
Da, svatko je nalik na svoju ljubav jer ako ptica voli, ljubav joj ima krila, ako lav voli ljubav dobija lavlju snagu, ako dijete voli ljubav je puna istinskoga žara.
Ja sam duša istine, začuh glas svjetlosti. Vjekujem u laticama ruža, u kristalu razbijene vaze, zrncu pjeska, kapljici krvi. Ja sam majka nad majkama i zrcalim se u vremenu, ja sam lice svjetlosti i naličje tmine, bdijem nad nemoćnima, gušim strahove, ja sam razigrano dijete u svakom čovjeku.
Vidjeh porod Venere, kako iz pijeska i pjene izlijeće bijela golubica i zoblje zvijezda zaboravljajući strahotu jučerašnje zore.
Osjetih ostatke djeteta u sebi i doživjeh ljepotu novog svitanja.
Danas u ljubičasoj ruži pupa miliun ne procvalih ruža.
Dijana Jelčić
|
