Odmor za umorna srca...
Drugi travnja 2008 e godine otvorih blog tekstom nasova posuđenog od Ive Andrića...znakovi kraj puta...
I dogode se tako trenuci nespokoja… vrtoženje orkanskih visova svijesti… postajemo ljudi vjetra… igubljeni u oluji osjećaja… dogodi se trenutak u kojem lebdimo nad bezdanom ništavila… kada se rađaju strahovi od nevidljive, nepostojeće nemani… a onda nam sudbina ponudi čašu istine… kristalni pehar u kojem se zrcale zankovi kraj puta… simboli koje nismo primječivali… ciborij prepun riječi usklađenih sa zagrljajima koje nismo osjećali… blješte svjetla velegrada u kojem lutasmo izgubljeni u traganju za nečim bezimenim… u iskričavoj svjetlosti istine prepoznamao sebe prognanika iz sebe samoga… sebe pustolova putevima nekih nepoznatih svjetova… svjetova bez sna… pronađemo sebe na trgu vješanja ljepote… sebe bezimene lutalice znakovljem bez značenja…
Blog sam krstila imenom ...odmor za umorna srca
Tanana je stjenka između lednice i toplane osjećaja, oćutih ubod sudbonosnog koplja, titraj zlaćane spirale,
bljesak božjeg oka, trenutak istine o životu...
Iluzionist se igra šeširom… izlijeću bjele ptice… promatram predstavu tajanstvenih sjena… divim se spretnosti magije… vjerujem u njenu moć… želim nestati u prividu… jedino je šum krila preplašene ptice stvarnost… odvraća me od nestajanja u mistici vjerovanja…
Jesam li i ja jednom postojala u iluziji sijača zvijezda?...
Možda sam bila kap života na dlanu proroka… pretočena u obečanje ovom trenutku… zrno u pjesku pustinje iz koje se uzdigao čovjek... možda sam umrla suzama neba i rodila se kao rosa na latici ruže... možda, ne znam inkarnacije u kojima sam bila...
U ovoj se pitam...
Jesu li naši dijalozi bili tek prividi umornog srca? ... i osjećam prelamanje sunčanih zraka u bitku vremena…
Koliko li se života slilo u tajnu ovoga ovdje i ovoga sada?… ćujem zov zemlje… ćutim oslobađanje energije… suncostajsko jutrenje i zagrljaj svjetla i svjetlosti…
Iluzionista ne odaje tajne svog umijeća… iz kaleža vadi suzu vječnosti… daruje mi sunčani sjaj na obodu kristala… iz njega izranja ljepota jantara… privid se kao mekani veo ovija oko svjesnosti… magija djeluje… putujem tisućljećima…
došao si pjesmom, začuh zov nutrine i tvoj glas...
odnesite me braćo u neko drugo vrijeme, neka umjesto mene živi
drugi netko.
Mediteran, Hesiodova vrata pakla, dveri kroz koje odlazimo
i vraćamo se u dolinu djetinjstva, u zaton snova, na obalu spasenja
od oluje ničega u kojoj je sve.
Iz kobaltne tmine izranjaju hridi... Scila i Haribda razbijaju iluzije...
Osjećam bit istine, pozivaš me na svetkovinu suza, opijelu jednom vjerovanju.
Ćutim u podsvjesti vjekuje hram, svetište, heraldika ljubavi i stijeg pobjede,
tanana koprena između zbilje i sna.
Odmorište umornom srcu.
Dijana Jelčić...
|
