dinajina sjećanja

petak, 22.05.2020.

U ogoljeloj sebi...






Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.

Jorge Luis Borges








U onim danima,
kada nutarnja gluhoća otupi uspomene,
kada nutarnje sljepilo zamagli slike sjećanja,
kada sanjanost postane punina budućeg,
a maštarije osamostale,
rađaju se zvijezde, zaoble blizine i daljine,
zaiskri vrijeme tišine i poezije,
začudna datost iznjedrena iz
neotkrivenih kutova univerzuma uma.

U prostoru trenutka sklada vrije moć,
nestaju obrisi neuravnoteženog bitka,
gube se konture čvrstih predmeta,
a odaja postaje bezgraničje
naslućujuće širine.

U ogoljeloj sebi slutim ritam nastajućih pokreta,
svih onih koraka kojima slijedim ritam želja.
Volim to nepostojanje, hrabrim bjegunicu
iz svrsishodnosti, dozvoljavam joj let,
u zbilji,
nedohvatnim sferama, oslobađam je iz utrobe
običnosti,
a ona me, parajući smisao,
Heraklitovom rijekom odnosi u svijet privida,
ka horizontu vječnog svjetla,
u zjenicu tvoga pogleda.

Dijana Jelčić



- 07:27 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>